Operacija Rotterdam ili 4x4 na 2

[BožoLik]

18.6. ujutro. 6:00 sati. Na mobitelu zvoni alarm za buđenje. Stigao je i taj dan.
Konačno naše više-dnevno, više tisuća kilometarsko putovanje europom kreće.
Nakon par mjeseci priprema, najviše naših psihičkih. V-Strom ionako ne treba neke velike pripreme, to je za njega mačji kašalj.

Nakon više mjeseci čitanja drugih putovanja, prisustvovanja prezentacijama knjiga, sakupljanja savjeta što nositi od opreme, što obavezno imati uza sebe pomalo se spakirali i otisnuli u europska prostranstva.
Naši bližnji su nas malo gledali u čudu. Pa zar ćete se na "tome" voziti skroz do Nizozemske i nazad. Ajme. Ah, kako im objasniti ono što se mora doživjeti da bi se shvatilo.

Uglavnom, oprema obnovljena i pojačana (jakne, hlače, čizme, kacige), kupljena kišna odijela i sva ostala potrebna gadgetarija (nosač za mobitel-navigaciju, punjači, pegsi i naravno nezaobilazne hrvatske kockice. Ipak je svjetsko prvenstvo u tijeku.

DAN 1. HRVATSKA-> SLOVENIJA - > AUSTRIJA
Krećemo lagano prema Sloveniji. Idemo preko Koprivnice i Varaždina prema Ormožu i onda do Ptuja gdje stajemo malo u lijepom starom gradu na kavicu. Da odmorimo guze i opalimo prve slike.

Nakon toga kupujemo vinjetu i gas na autoput prema Austriji, prolazimo Graz i hitamo još malo dalje pa silazimo s autoputa kod Loebena i onda običnom cestom prema Spielbergu. I posjet našoj prvoj zacrtanoj destinaciji na našem putu, RedBullRing-u u Spielbergu. Osjećaj predivan. Osjete se oktani u zraku iako je dan miran. Nema trka ni gužve. Vidi se da se užurbano radi na stazi i oko nje jer se Grand Prix bliži. Nema veze. Bitno je da smo pored staze na maloj padini tik iznad nje pored hotela. Gledamo na cijelu stazu, ležimo u travi i jedemo sendviče s piletinom. Osjećaj za 10.

Odmorismo guze, napunismo srca i lagano pokret dalje. Slijedi ljepotica dana. Pratimo rijeku Muru na drugu stranu Austrije kako bi stigli do A10. Predjeli prekrasni. A tek mirisi. Totalna uživancija. Snifanje na najjače.
U zraku se osjeti intenzivan miris austrijskih trava koje neodoljivo podsjećaju na poznato piće - Jegermeister. Sad je sve jasno.

Prije Flachaua stajemo na benzinskoj. Kratka kavica i pogled u nebo. Tamni oblaci se prijete, ali samo se lagano nasmijemo i odmahnemo rukom. Tako da su i oblaci shvatili da nema svrhe se prijetiti pa su otišli svojim putem, a mi svojim. Lijepo vrijeme nas prati. A motor samo prede i bez muke nosi nas dvoje i hrpu prtljage. Kao da kaže: "Zar je to zaista sve što ste uspjeli natovarit na mene, pih, pa neću se ni uznojiti!"

Slijedeća destinacija koja nam je bila u planu je poznati Hitlerov dvorac, Orlovo gnjezdo smješten na granici Njemačke i Austrije pored Salzburga. Stižemo u brda, penjemo se gore, ali vrijeme se kvari, lagana kišica, cesta je mokra i skliska na dijelovima. Stižemo do podnožja gdje je muzejski centar i odmah uočavamo hrpu bajkera iz Češke koji uskoro odlaze.
Razgovaramo s lokalnim ljudima i kažu nam da smo malo zakasnili. Ulaz u dvorac i lift koji vozi do njega rade do 17:00 sati. Tužni smo. Baš smo htjeli ući u to mjesto poznato po zloglasnom Adolfu.
Ali i obećanje da ćemo se vratiti. Nije to tako daleko, a ceste kroz austriju i sloveniju su prava poslastica tako da to svakako stavljamo u naš "bukvar" slijedećih putovanja.
S obzirom da žurimo do mjesta gdje ćemo prespavati ipak teška srca nastavljamo naš put dalje nazad prema Salzburgu, pa kroz pitoreskna austrijska seoca prema mjestu Pischelsdorf am Engelbach, gdje se smjestila naša mala kolonija sugrađana koji su otišli u austiju u potrazi za boljim životom i pronašli posao ni više ni manje nego u tvornici KTM. Ima li bolje.
A stan gdje žive smješten je ni više ni manje nego na golf terenu u prekrasnom okruženju savršenih travnjaka, šumica, zečeka, patkica, srna i svih ostalih slatkih stvorenja.
Kao stvoreno za odmor nakon prvog dana.
Domaćini su nam priredili pravu gozbu za večeru i nakon nje uz laganu pivicu razgovor do kasnih sati, a onda zasluženi počinak i slijeganje dojmova od prvog dana.
Sve u svemu, dan 1. uspješno odrađen. 600 km. Nije loše za početak. Jedva čekamo jutro i nastavak prema Njemačkoj.

Ready, steady, GO


Ptuj - kavica


RedBullRing - Spielberg






Negdje u Austriji


Kod našeg domaćina - sve je u znaku KTM-a

[BožoLik]

DAN 2. NJEMAČKA (i samo Njemačka)

Utorak. Buđenje rano ujutro. 6:30. Na golf terenu smo. Majstor pali kosilicu. Nema odmora jer ovi sa štapovima već pristižu. Idila.
A šta sad. Krmeljamo se i mi, lagano dižemo, spremamo stvari. Doručak u poznatoj hrvatskoj maniri, a to znači svega na stolu.
Kratki pregled motora, podmazivanje lanca i spremni smo. Lagano odmahujemo našim dragim domaćinima i via Njemačka.
Znali smo da je velika, ali baš tako....

Prema preporuci nekih ljudi ne idemo preko Minkena jer je tamo kao gužvara stalno, već idemo na sjever prema Nurnbergu, pa ćemo onda poprijeko prema Heidelbergu i Hockenheimu, našim zacrtanim destinacijama za taj dan.
Ovaj dio puta uz rijeku Inn je bio baš lijep i ugodan. Lagana vožnjica, mirisi, zelenilo. Super.
A onda stižemo do Autobana i tu prestaje svaki vid uživanja. Njemački autoput je baš ono kao kazna. Kilometri i kilometri ničega, pejzaž gotovo identičan cijelo vrijeme, ničeg posebno za vidjet osim nepregledne kolone kamiona koju je potrebno stalno prestizat, ali i imati oko na retrovizorima zbog automobila koji pristižu velikim brzinama na dijelovima gdje brzina nije ograničena.
Ukratko, ako nekog mrzite poželite mu da se vozi par stotina kilometara njemačkim autoputom.
I onda još na sve to, naša navigacija se sjetila baš tada da uključi svoju naprednu umjetnu inteligenciju i izbjegavajući zastoje na autocesti odvede nas još stotinjak kilometara na sjever prema Wurzburgu koje nismo ni planirali. Mašala.
Ali, u svakom zlu neko dobro, kaže stara narodna. Kad smo skužili šta nam napravi navigacija ekspresno se skidamo s autoceste na prvoj petlji i buntovnički naređujemo navigaciji da nas vodi poprijeko lokalnim cestama nazad na jug prema autocesti A6. I to je bio najljepši dio puta kroz Njemačku. Čista uživancija.
Prelijepa cesta, polja, šume, kravice koje pasu, lijepa njemačka uređena sela, ... ma predivno. I ograničenje od 100km/h. Ma gdje ćeš bolje.
Nažalost ni to ne traje dugo pa smo vrlo brzo nazad na autocesti jer moramo hitati kako bi stigli na vrijeme do našeg slijedećeg zacrtanog odredišta.
Točno u 17:00 stižemo na poznatu HockenheimRing trkaču stazu. Protežemo noge. Popnemo se na tribine na koje se slobodno može ući i uživamo u pogledu na trkalište. Nije nešto posebno u odnosu na neka druga poznatija trkališta, ali nema veze. Konačno nešto oku lijepo i ugodno kao nagrada za sve te kilometre autoceste.
Nažalost gift shop i muzej se zatvorio naravno u 17:00 kad smo mi stigli tako da nismo stigli nešto puno razgledat, ali nema veze. Ne ostajemo puno jer nam vrijeme curi.
Idemo za Heidelberg. Eeeeeeeee.....
Heidelberg je apsolutno predivan. Osvojio nas je na prvi pogled. Predivne vizure starog grada ispunjene hordama mladih ljudi, pretpostavljam studenata. Uz nestvarno lijepo prirodno okruženje obližnjih brda i rijeke Neckar koja teče kroz grad.
Šteta što ne možemo ostati dulje jer nam preostaje još oko 220km za odraditi, a moramo stići do 21:00 u mjesto gdje spavamo.
Teška srca se odvajamo od Heidelberga i krećemo prema Baar-u, malom mjestašcu u neposrednoj blizini Nirburgringa.

Čim smo sišli sa autoputa kod Koblenza, dalo se naslutiti o čemu se tu zapravo radi i zašto je legedarni "Nordschleife" to što je.
Predivni predjeli ceste kroz šume i polja, zavoji kao iz bajke, a da ne pričam kako je Stromić odmah živnuo, kao da je došao doma.

Oko 20:30 stižemo na naše odredište, malo mjesto Baar u kojem smo si rezervirali B&B u Pansionu Jonas. Smještaj je odličan. Imamo i garažu za motor. Mir, tišina. Točno ono što nam treba da odmorimo umorne i bolne gluteuse od kilometara autoceste i skupimo hrpe dojmova sa puta, a tek smo drugi dan.

Sve u svemu, lijepa tura, malo naporna, ali nema veze. Drugi dan uspješno odrađen. 800 km. Nije loše. Idemo dalje.
Lagano tonemo u san uz smješak na licu jer sutra nas čeka poslastica....

HockenheimRing






Heidelberg












Baar - Pansion Jonas

[BožoLik]

DAN 3. JOŠ MALO NJEMAČKE I NIZOZEMSKA

Srijeda 07:00. Alarmi na mobitelima nas bude. Prevrćemo se po krevetu osluškujući naša tijela; uhhhhh, dobro je  :moli: :moli: :moli: ...jučerašnjih  cca 800 km njemačkog autobahna u kombinaciji s prekrasnim lokalnim putevima nije ostavio na nama nekog značajnijeg traga - guze su ok! Ili je to zbog nove doze adreanalina - na našem moto jelovniku je Nurburgring! Spremamo se discipliniramo: kao da je pred nama neka važna utakmica. Tijekom odličnog doručka u pansionu JONAS u malom mjestu Baar udaljenom svega par km od našeg cilja, naše su okice krstarile zidovima prepunim povijesti slavne staze; od mape same staze do povijesnih trenutaka. Zahvaljujemo se vlasnicima na gostoprimstvu te hitamo prema stazi. Prvo: tankamo Stroma. Do nas mladić cca 25-26 godina isto tanka svoj stroj. Bugatti VEYRON. Pljuuuc... tanka 98-icu kao i mi  :baeh:! S osmijehom na licu i malo manjim računom za gorivo ostavljamo ga na benzinskoj i uskoro stižemo pred službeni ulaz. Srca kucaju ludo - malo smo uranili te nam to ostavlja vremena da se malo šmucamo okolo. U džepovima zveckaju sitni euri za ulaznicu na tribine (2 eura po osobi) - krupne smo ostavili u fun shopu :icon_smile:- majica, naljepnica za Stroma. S tribina gledamo kako se neka ekipa natjeruje po F1 stazi, no mi smo željni pravog uzbuđenja. Na NORDSCHLEIF ne možemo (za obične smrtnike dopušteno je bilo tek od 5 popodne) no i za to ima lijeka. Sjedamo na Stroma i jurimo do jednog od fantastičnih vidika na stazu - EXMUHLE zavoj (a tu je i birc); tu se usidrismo na neko vrijeme i uživamo u oktanskim bravurama automobila posebno pripremljenih za ovu legendarnu stazu izvorno napravljenu i dovršenu još tamo davne 1927. godine nakon dvogodišnje izgradnje. Adrenalin pršti svuda oko nas, a onda odjednom ono neizbježno za ovu stazu; zvuk hitne pomoći koja para tišinu Adenauske šume....netko je imao unfal, na stazi sve staje. Čekali smo još par minuta, a onda smo se polako otisnuli lokalnim cestama prema Koelnu gdje su nam povremeno u daljini poglede krale vizure ove slavne staze. Navigacija nas je dovela točno do javne garaže u neposrednoj blizini Koelnske katedrale (2,5 eura za sat - hvala STORMERIMA na savjetima) te smo za svega par minuta uživali u pogledu na tu izvanrednu građevinu koja se uspjela othrvati bomardiranjima u 2.svj.ratu. Gladni, a bogme i žedni (baš je pržilo taj dan) ,okrijepu tražimo u preporučenom restoranu u blizini katedrale - klopa odlična, piva mrzla :thumb_up: :thumb_up: :thumb_up:! Jedino bi se Linić križao da je vidio kak oni fiskaliziraju račune :nono:.
Zvona katedrale podsjećaju nas da je odmor gotov te se ubrzo opet vozimo autobahnom prema DUISBURGU te prema nizozemskoj granici. Promet je osjetno slabiji, tu i tamo koji auto i kamion i to nizozemski reg.oznaka. Prije Nijemegena, kod grada Cuijk, skidamo se s autoceste te uživamo u vožnji lokalnim cestama prema s'Hertogenboschu - oko nas se pružaju ogromna polja puna vrtova s ukrasnim grmljem, drvećem te hortenzijama u desetke boja. I više nismo superioran dio prometa....bicikli preuzimaju primat. Posvuda biciklističke staze obojane u crveno, obavezne šikane pred ulazom u svako mjesto (jer je ograničenje brzine na 50, a vrlo često i 30km/sat). Ceste po nasipima omeđene su beskrajnim drvoredima, a sami nasipi tisućama kanala. Na samom prijelazu iz pokrajine Sjeverni Brabant u Južnu Holandiju ispred nosa nam pobježe mala skela. No nakon par minuta i 1,7eura manje u džepu evo nas na drugoj strani. Upijamo sve oko nas - prekrasno uređene kuće, simpatična raskrižja i kružne tokove, kanale pune ptica, ljude koji vas veselo pozdravljaju i klimaju vam na svakom koraku. Crvena oznaka cilja na našoj navigaciji sve nam je bliže - vozeći strogo po ograničenju (posvuda su kamere, a policije nigdje) klizimo uz jedan od roterdamskih teretnih terminala te ulazimo u Pernis. Jeeeeeeeeeeeeeeeee...još koji zavoj il dva i evo nas do našeg tabora slijedećih 6 dana. Naši nas domaćini, još uvijek u nevjerici, dočekuju raširenih ruku!!! E jeste ludi, veli nam Josip. Ma niiiiismo...samo smo malo šokirani kad smo skužili da je u Holand u 23sata još bijeli dan. Ipak, izmoreni od puta, utrpavamo se u krevet. Prognoza za slijedeći dan nije bajkovita.....svega 15 stupnjeva celzija uz moguću kišu i dosta vjetra. I to je ono što nam treba - malo predaha!

NürburgRing






NORDSCHLEIF


Koeln






Sjeverni Brabant




Pernis - Rotterdam

[BožoLik]

DAN 4. NIZOZEMSKA

Četvrtak. Budimo se ujutro. Guze su ok. Koljena isto. Nema žrtava. Naših cca 2000 kilometara prošlo je besprijekorno. O Stromiću neću ni pričati. Što je to njemu. Mačji kašalj.
Nakon lagane jutarnje kavice i doručka prevrćemo se po boravku i ćakulamo s našim domaćinima.
Vrijeme nam baš nije naklonjeno. Slično kao i u majci domovini vrijeme se pokvarilo, prijeti kišica, a i vjetar je naglo pojačao tako da baš i nije ugodno niti za šetnju, a kamoli vožnju.
Jakna odnosno vjetrovka je obavezni dio opreme svakog šetača pasa kao i mnogobrojnih biciklista.
Umjesto vožnje odlučujemo s našim kumovima na kratak izlet obližnjem trgovačkom centru kako bi upotpunili zalihe grickalica, ića i pića. Ipak je večeras "the" utakmica s Argentinom. Domoljubni naboj je u zraku.
Večeras očekujemo i goste tako da će ekipa pred televizorom biti jaka.
Ipak, prsti nas svrbe. Kiša i bi i ne bi. A mi se već nervozno premještamo stanom. Nije to za nas. Sloboda koju vožnja motorom pruža ipak je jača.
Nije nam trebalo dugo da se dogovorimo i krećemo popodne ipak na kratak izletić.
A s obzirom da puše dosta jak vjetar kuda drugo bi mogli ići nego gledati vjetrenjače. I to u najpoznatije mjesto vjetrenjača, Kinderdijk, udaljno svega nekih 30-tak kilometara od naše baze.
Vozamo se lokalnim cestama kroz predgrađa Rotterdama, prelazimo rijeku Noord i idemo prema vjetrenjačama.
S obzirom da se ovdje radi o uglavnom gradskom tipu vožnje ulicama punim automobila, a posebno biciklista vožnja i nije nešto prelijepa, ali nema veze. Čim smo na motoru i razgledamo lijepe nizozemske krajolike odmah se osjećamo slobodni.
Stižemo u Kinderdijk.
Naravno, gomila turista iz raznih zemalja majčice nam zemlje je neizbježna. Ali s obzirom da se radi o radnom danu i još k tome ne baš toplom ipak nije tako velika gužva i nesmetano razgledavamo čudesna postignuća nizozemskih graditelja koji su još od 1740.g. upotrebom snage vjetra ispumpavali vodu iz poldera u rijeke i na taj način održavali razinu vode.
Prekrasan pogled na park vjetrenjača (19 komada ako smo dobro prebrojali).
Jedna od vjetrenjača može s pogledati i iznutra i vidjet kako su ondašnji stanovnici živjeli i radili.
Puni dojmova vraćamo se nazad, a s obzirom da su oblaci zaprijetili navlačimo kišna odijela koja s epokazalo ipak nisu bila nužna. Nema veze. Spremni smo na sve. Možda nas se kiša i preplašila pa odustala od svoje nakane.
Hitamo u stan. Pripreme za utakmicu su u tijeku. Gosti su u dolasku. Bliži se čas. Ajmo vatreni.

Kinderdijk - vjetrenjače


















Čekamo utakmicu s Argentinom




Jel to kotlić ili TV? Svašta u toj Nizozemskoj 

[BožoLik]

DAN 5. ROTTERDAM

Budimo se ujutro. Vrijeme nam nije naklonjeno. Oblačno je. Kiša. I vjetar puše tako da i nije baš za vožnju. Nakon jutarnje kavice i doručka malo šećemo susjedstvom.
Treba i pesu prošetati.
U kratkom dogovoru s našim domaćinima odlučujemo da ćemo današnji dan žrtvovati i uputiti se automobilom u Rotterdam i prošetati gradom. Ipak, kad smo već u Rotterdamu bilo bi šteta ne vidjeti ga.
Parkiramo se blizu centra grada i lagano pješice u šetnju.
A što reći. Da smo se mogli boje pripremiti i da smo imali puno više vremena vjerojatno smo mogli doživjeti i vidjeti puno više. Ne sumnjam da u takvom jednom ogromnom gradu ima puno lijepih stvari za vidjeti.
Ovako na blitzkrieg, nismo se nešto posebno oduševili. Tipičan velegrad, gomila ljudi, svi nekud jure, žure. Nizozemce vidjet na ulici i nije baš lako. Sve vrvi raznim manjinama, a možda već polako i većinama.
Značajna je i količina žena s istočne strane svijeta obavijena burkama po svojoj tradiciji. Mi ih zvali nindžama.
Vjerojatno je naša percepcija u mnogome instruirana medijima, tako da se ne osjećamo baš ugodno u društvu svih tih "drugih".
A nekako smo željeli u Nizozemskoj vidjeti, sretati i pričati s Nizozemcima.

Sam grad je lijepo uređen. Ima puno zelenila i parkova koje Nizozemci vrijedno uzgajaju u nedostatku prirodnih šuma. Vidi se da je sve uređeno i cakum pakum kao u jednoj uređenoj civilizacijskoj sjevernoeuropskoj zemlji.
Posjećujemo brojne trgovine, centre, gift shopove.
Probali smo i neke surinamske specijalitete brze kuhinje kojima ovaj grad obiluje.
Jedno od lijepših mjesta na kojem smo bili je svakako gradska tržnica, rekao bih.
Lijepa natkrivena građevina a brojnim štandovima unutra od brze prehrane svake vrste, štandova punih sireva i drugih specijaliteta, štandova sa raznoraznim suvenirima i rukotvorinama i još štošta drugog.
Naravno da smo sjeli na kratki ručak i pojeli nezaobilazni Kibbeling.

Kad već nismo uspjeli odraditi vožnju motorom lijepo smo iskoristili dan i ubrali dašak Rotterdama.
U nastavku nekoliko slika iz Rotterdama.

[BožoLik]

DAN 6. ALKMAAR, VOLENDAM, NAARDEN

Subota je ujutro. Konačno lijep dan. Ne vruć već onako najlijepše topao za vožnju i uživanje u razgledavanju Nizozemske.
Plan je pao. Nakon doručka pakiramo se i hitamo na sjever. Idemo prema malom (hm, cca 100k stanovnika i nije baš malo) ali prelijepom gradiću Aalkmaru nekih 40-tak kilometara sjeverno od Amsterdama.
I pogodili smo. O kako smo pogodili. Osvojio nas je na prvi pogled. Stigli smo u grad i parkirali se odmah pored ulice prepune štandova kao da smo na uličnoj tržnici. Štandovi sa sirevima i suhomesnatim proizvodima, štandovi sa cvijećem, suvenirima, domaćim rukotvorinama i koječim još. Ulice prepune ljudi i to Nizozemaca uglavnom. Toooooo.
Koračamo i upijamo mirise. Naravno posjećujemo pokoji štand sa sirevima i kupujemo se nekoliko komada budući smo draga i ja veliki ljubitelji sira.
Inače iako je grad unutar kopna Nizozemske presjecaju ga brojni kanali slično kao u Amsteradmu sa puno lijepih mostića. Kao mali Amsterdam samo nekako puno opuštenije i laganije. Baš onako kako mi volimo.
I tek onda nas čeka pravo iznenađenje.
Šetamo gradskim ulicama i u trenutku kad dolazimo u centar grada primjećujemo ogromnu hrpu ljudi koja u trekking opremi dolazi u grad i prolazi kroz nekakav cilj. Pitamo se što bi to moglo biti. Starija osoba zadužena za osiguranje objašnjava nam: svakog lipnja u Aalkaru i okolici održava se hodanje po okolici Aalkmara gdje svi koji žele 4 dana hodaju po unaprijed određenim rutama i taj zadnji 4. dan koji je ispao subota kad smo mi došli svi se slijevaju u grad, prolaze kroz cilj i onda je velika fešta za sve sudionike.
Nepregledna kolona ljudi koji ulaze u grad, svi su razdragani, sretni, veseli. Prekrasno za vidjeti. Grad je pun ljudi, muzika na svakom koraku, svi se vesele. Nešto predivno.
Sjedamo malo dalje gužve uz jedan od kanala u mali lokalni kafić, ispijamo kavicu i priuštimo si domaću pitu od jabuka sa šlagom. Odlično. Touche.
Nakon još malo šetnje po gradu i razgledavanja ovog predivnog grada odlazimo put Volendama.
Vozimo se lokalnim cestama po nasipima, kroz vikend naselja, uz kanale. Predivno. Prava Nizozemska.
Ulazimo u Volendam. Inače Volendam je malo ribarsko mjesto na obali, rekli bi mi, amsterdamskog zaljeva.
Ali po onome što amo vidjeli tamo kuće ima i ljetuje elita. Gradić je isto lijep, šetnica uz more sjajna. Hrpetina ljudi također, ovoga puta turista sa svih strana jer je očito Volendam popularan na turističkoj karti.
Inače kad smo ušli u Volendam i stali prvo kod lokalne marine za jahte susrećemo nizozemski par koji nas je skužio po tablicama.
Priđu nam i govore, a Kroata. You are from Kroatien.
Ispalo je da taj bračn par zajedno sa još 2 para iz nizozemsle svake godine ljetuju na Jadranu i voze se jedrilicom i tako već 15 godina. I uživaju na Jadranu.
Kažu jako je lijepo kod nas i toplo. Ah šta jes, jes.
Volendam nam se isto svidio, predivno malo mjesto s lijepim ulicama, uređenim starinskim kućama u centru. Sviđaju nam se takva mala mjesta jer imaju dušu.
A i lijepu prodavaonicu čokolade. Mmmmmm.
Odatle odlazimo još malo južnije prema gradiću koji se zove Naarden. Jedan od najbolje očuvanih utvrđenih gradova u sjevernoj Europi. I stvarno kad se vidi slika iz zraka izgleda predivno.
Nažalost unutar samih zidina i nema nešto posebno zanimljivo za vidjeti osim pravilno raspoređenih ulica, naravno crkva u sredini mjesta, uz zidine nešto što su nekad bile oružarnice, vojne zgrade, skladišta i slično. Sada je sve to pretvoreno u ili u muzejske prostore ili u razne ugostiteljske lokale.
Nakon šetnje spomenutim zidinama s pogledom na kanal koji potpuno okružuje grad spuštamo se do kafića koji još radi  i popijamo zasluženu kavicu.
Kako se već primiče veče krećemo put doma s osmjehom na licu i predivno iskorištenim danom.
Ukupno 6. dan 270km lijepe vožnje po Nizozemskoj.

Alkmaar






















Volendam








Naarden

[BožoLik]

DAN 7. AMSTERDAM

Došao je i dan kad si si odredili da ćemo otići do Amsterdama, ikone Nizozemske i najpoznatije turističke lokacije.
Nismo previše gubili vremena na putovanje tako da smo odabrali da krenemo autocestom i čim prije stignemo tamo jer smo okolicu ionako već dosta prošli.
Čim smo stigli u grad ponovno hrpetine biciklista što nas u ovoj zemlji više i ne iznenađuje. Ali kad smo vidjeli parking za bicikle odmah pored glavnog kolodvora zapanjili smo se. Tisuće i tisuće bicikala naslagane jedan pored drugog na nekoliko katova. Impresivno.
Nismo tražili nekakvu garažu za šarking budući se u Nizozemskoj može parkirati motor bilo gdje samo da ne smeta pješacima i naravno bicjklistima.
Tamo da smo pronašli zgodno mjesto pored ceste, a da nikome ne smetamo i zaključali motor za stup znaka. Potrpali kacige u kofere i krenuli u šetnjicu.
Prvo smo napravili ono što i većina turista napravi kad dođe u ovaj predivan grad a to je da uzme turu sa turističkim brodom koji vozi po kanalima.
Tako smo i mi napravili jer je to bio najlakši put da uz stručno vođenje našeg zanimljivog i duhovitog kapetana upoznamo brojne znamenitosti ovoga grada.
Cijena karte je bila nekih 18 eura po osobi. Čak i ne previše.
Stvarno zanimljiv grad. Svi ti kanali, posebice su zanimljive kuće-brodovi na kanalima koji su izuzetno skupi, a neki i predivno uređeni.
Stara jezgra grada lijepo izgleda sa svim tim kućicama u nizu na nekoliko katova. Zanimljivo je što se dosta njih već polako naginje tako da više ne stoje potpuno ravno. Navodno je to zbog toga što je nivo vode opao pa temelji koji su od drvenih trupaca lagano propadaju i zgrade se naginju. Nešto slično kao u Veneciji.
Ima tu puno crkava, znamenitih i lijepih građevina, mostova kojih je preko 250 i po tome spada u drugi grad po broju mostova (Venecija ih ima oko 400).
Nakon vožnje brodom zaputili smo se u centar i laganu šetnju. Nismo imali neki posebni cilj niti popis što želimo vidjeti pa smo se uputili onako laganini uz naravno pomoć svemogućeg Googla.
Draga se sjetila da bi bilo lijepo vidjeti Rembrandtovu kuću pa smo krenuli tamo. Srećom ništa nije predaleko.
Bilo je zanilmljivo vidjeti kako je slavni umjetnik radio u tim davnim vremenima i kako su tada izgledale kuće  i kako su bile uređene.
Malo smo i ogladnili od šetnje i dojmova šetajući gradom i probijajući se kroz mase turista pa smo na prijedlog dragog nam prijatelja koji je nekoliko puta poslovno posjetio ovaj grad otišli do malog meksičkog restorančića. Odlični burito i fajitas. Cijena naravno amsterdamska. Nekih 40 eura za dva pozamašna jela i dva pića.
Ponovno šetnja ulicama grada. Standardna posjeta raznoraznim gift shopovima u potrazi za poklončićima za najdraže.
Slikanje pored cofee shopa. Kratka šetnja RedLight Districtom. Posjeta muzeju erotike. ....
Nakon cjelodnevne šetnje, razgledavanja, šopinga i ostalog priuštili smo si u finu kavicu u Illy caffeu. Odlično. Skupo, ali odlično.
Povratak do motora, pakiranje svega što smo kupili i za što ćemo morati smisliti kuda smjestiti kad krenemo nazad za Hrvatsku.
Sve u svemu, lijepo iskorišten dan.
Da bi se vidio i doživio Amsterdam bilo bi potrebno doći na nekoliko dana, smjestiti se u nekom obližnjem hotelu i na miru proći cijelim gradom. Ovako smo dobili samo dojam onoga što Amsterdam sigurno je.
Jedino što ne volim je gomila turista, velika gužva, masa ljudi sa svih strana svijeta.
Sad kad se osvrnem, Alkmaar je zakon. Ta mala nizozemska mjestašca imaju posebnu draž.

Amsterdam - vi ste ođe


Ljubavni brodić za turiste


Slike s brodića






Malo sa šetnje






Rembrandtova hiža


Muzej erotike


Gablec u simpatičnom meksičkom restorančiću




I na kraju Illy kavica

[BožoLik]

DAN 8. ANTWERPEN, GENT, BRUGGE

S obzirom da je Belgija prilično blizu naše baze u Rotterdamu zaključili smo da bi bilo šteta ne odvojiti jedan dan i uputiti se putem obližnjeg (cca 100km) Antwerpena.
Nismo previše kemijali. Opet se uspinjemo na čim bržu rutu prema Antwerpenu i hitamo prema Belgiji.
Ubrzo zastoj. Dignut most na autocesti. Dvije jedrilice prolaze, a jarboli im tek nešto viši od mosta. Eto. Tako je to u Nizozemskoj.
Kod nas bi vjerojatno dobili gudalo da si podrežu jarbole.

Brzo smo do Anwerpena. Malo smo fulali jedan ulaz u grad pa nas navigacija malo provela kroz industrijsko predgrađe grada.
Što reći. Antwerpen je isto velika luka tako da je vizura velikih kontejnerskih terminala, brodova i još koječega industrijskog normalna stvar.
Nakon prolaska kroz predgrađe stižemo u centar grada. Nismo znali kako u Belgiji gledaju na motore po pločnicima pa smo ipak izabrali parkiranje u podzemnoj garaži s kamerama.
Šta je sigurno, sigurno je.
Šetnja centrom grada. Ono što smo odmah prijmetili je muzika koja je dopirala iz crkvenog tornja katedrale. Zvona sviraju melodije a ne zvone. Lijepo.
Inače sam centar i nije nešto prevelik. Brzo se pređe pješke. Lijepo i uredno izgleda.
Posjeta prodavaonici belgijske pive. Kupili dvije za predstojeću utakmicu s Islandom budući da ne pijem kad vozim.
Malo pasanja očiju na izlozima draguljarnica. I onda posjeta lokalnoj slastičarnici uz nezaobilazne belgijske wafle.
Inače s obzirom da je bio ponedjeljak malo smo ih iznenadili. Tamo se ponedjeljkom baš i ne radi, pogotovo ne ujutro.
Još malo šetnje antwerpenskim ulicama i šetnja uz obalu. Nekoliko nezaobilaznih selfija za dugo sjećanje da smo i ovdje bili i provozali naše kockice.
Sjedamo na motor i put Genta.
E to je već nešto. Predivan srednjovjekovni grad ostavio nas je bez daha. Spoj stoljetne tradicije koja se ogleda u predivnim srednjovjekovnim crkvama, dvorcima, kulama i mladosti kojih su bile pune ulice. Pretpostavljam da je Gent također veliko akademsko središte i da ima puno škola s obzirom da je bilo nebrojeno puno mladih po ulicama.
Popeli smo se i na Belfort toranj te vidjeli grad i iz ptičje perspektive.
Baš nas je iznenadio taj prelijepi gradić slično kao i Heidelberg u Njemačkoj. Svakako za posjetiti ako budete ikada u blizini.
Iz Genta nastavili smo dalje lokalnim cestama prema Bruggeu.
Nama najviše poznat po lokalnom nogometnom Club Bruggeu u kojem su igrali ili igraju i neki naši momci.
Nismo nažalost sreli niti jednog. Prošetali malo po centru grada. Pojeli ručak u jednom od mnogobrojnih restorančića u centru. I nismo baš bili oduševljeni. Klopa i nije baš bila nešto što bi nas oduševilo, a cijene paprene. Europa ne prašta.
S obzirom da je već bilo kasno popodne odlučili smo krenuti nazad.
Moja želja je bila da se vraćamo lokalnim cestama preko Zeelanda, najzapadnije pokrajine u Nizozemskoj poznatoj po sustavu brana koji čuva Nizozemsku od poplava.
Htjeli smo onuda proći i vidjeti to čudo inženjerstva. I nismo se pokajali.
Definitivno najbolja vožnja kroz Nizozemsku. Uživali smo svakim kilometrom.
Brane su zapanjujuće. Vjetroelektrane na svakom koraku. Krajolik predivan i slabo naseljen što je dobro jer se može voziti popriličnom brzinom s obzirom da su ograničenja na većinu mjesta i 100km/h.
Uopće nema potrebe ići na autoput jer je ovdje vožnja totalni odmor za duh i tijelo.
Savršeni završetak jednog lijepog dana. Hvala Belgija. Hvala Zelande i to ovaj stari, europski.

Na putu prema dolje


Antwerpen














Gent


















Brugge








Zeeland

[BožoLik]

DAN 9. DELFT, SCHEVENINGEN, HOEK VAN HOLLAND

Za naš zadnji dan u Nizozemskoj odabrali smo nešto bliže rute kako bi se mogli ranije vratiti u stan, spremiti lagano stvari, a predveče očekujemo goste jer je utakmica s Islandom.
Počinjemo s Delft-om, popularnim turističkim odredištem, središtem poznatog plavo-bijelog porculana i slikara Vermeera.
Što reći?Još jedan prelijepi mali gradić koji naprosto plijeni svojim predivnim uličicama, kanalima, detaljima u plavo-bijelom porculanu i još koječime.
Zanimljivo je da su i gume na biciklima u plavoj boji.
Čak smo susreli i simpatične nizozemske policajce koji su nas uputili kako i gdje da se parkiramo iako smo to i znali već prije, ali od viška glava ne boli a bilo je i lijepo progovoriti i s njima koju riječ.
Parkirali motor odmah pored kanala (s nadom da neće završiti u kanalu kao cca 27000 bicikala godišnje koji završe u amsterdamskim kanalima).
Prošetali gradom, upili sve te silne boje i mirise, popili neizbježnu kavu uz kanal i naravno posjetili Vermeer Centrum i uzeli pokoju sitnicu da nas zauvijek podsjeti na ovaj lijepi i pitoreskni nizozemski gradić. Oba palca gore. Ako ste u blizini, svakako posjetiti.
Nakon Delfta lokalni putevi odvode nas putem Den Haaga (valjda nikome ne moramo objašnjavati po čemu je poznat ovaj grad) i dalje do obale i njegovog ljetovališta imena Scheveningen. Poznato nizozemsko ljetovalište još iz kraja 19. stoljeća s dugačkom (navodno 13 kilometara) pješčanom plažom.
Nismo mjerili da li je to istina, ali da je dugačka i široka, bome je. Vidi se i na slikama.
Ali, hm, lijepo je, ali za kupanje baš i nije. Bar nije bilo kada smo mi bili. Puhalo je dosta jako tako da iako voda i nije toliko hladna i dalo bi se skoknuti u more, ali kako onda izaći van na taj vjetar. Bog nas blagoslovio s našim Jadranom.
Nakon Scheveningena produžili smo uz obalu južnije do mjesta Hoek Van Holland, u prijevodu bi se reklo ugao Nizozemske. Pa tako nekako i je.
Smješten je na samom ćošku Nizozemske na samom ušću rijeke Maas u Sjeverno more. To je i glavni ulaz svih onih ogromnih kontejnerskih brodova koji ulaze u Roterdamsku luku. Zanimljivo je vidjeti s jedne strane predivnu pješćanu plažu, a u daljini dimnjake rafinerije u brodove koji ulaze prema Rotterdamu.
Malo smo se prošetali obalom, umočili papke u more da možemo reći da smo osjetili sjeverno more. S obzirom da nije baš bilo pretoplo, a i puhalo je jako preskočili smo kupanac.
Nakon Hoeka odlučili smo se polako vratiti doma, prošetati još malo našim domaćinom, naseljem Pernis te se polako spremati za povratak doma, a i naravno za zadnju utakmicu u skupini i željenu pobjedu protiv Islanda ( :thumb_up:)

Nije puno kilometara, cca 100njak, ali slatko.

Delft
















Scheveningen










Hoek Van Holland

[BožoLik]

DAN 10. NIZOZEMSKA -> BELGIJA -> LUXEMBURG -> FRANCUSKA

Stigao je i dan našeg rastanka od Nizozemske. Polako pakiramo stvari. Mali pregled motora, podmazivanje lanca.
Spremni smo. Pozdravljamo se s našim domaćinima i krećemo. Woohooo!!!
Iako nam je NIzozemska bila odličan domaćin, na neki način sretni smo jer smo ponovno na putu i nižemo kilometre za nama.
Idemo prema jugu preko Eindhovena prema Weertu. Tamo malo silazimo s autoceste da se odmorimo i popijemo kavicu.
Nastavljamo dalje prema samom jugu Nizozemske i ulazimo u Belgiju.
Naš slijedeći cilj je legendarna staza Spa Francorchamps koja se nalazi nešto ispod Liege-a u lijepom i šumovitom predjelu Belgije.
Stižemo na odredište, parkiramo motor na parkiralištu ispred staze i ulazimo unutra. Ulaz je slobodan na tribinu odmah iznad legendarnog zavoja O Rouge.Ma ima li bolje?!?
Penjemo se na tribinu i upijamo pogled na stazu koji smo do sada vidjeli samo na malim ekranima. Predivno !!!
Ubrzo kreće akcija i stazom paraju zvuci dva Ferarija. Malo obilazimo uz stazu i odlučujemo uzeti naše ujutro pripremljene snedviče s pohanom piletinom i napraviti mali piknik na tratini uz samu stazu. Koja pobjeda! Jedemo uz samu stazu i guštamo uz riku sve većeg broja raznoraznih automobila koji su se nizali na stazi.
Tih otprilike sat vremena koliko smo bili tamo brzo je prošlo i odlučujemo krenuti dalje. Ipak nas čeka još dug put. Danas je plan nekih 600 km do našeg odredišta i prenoćišta.
Spuštamo se i dalje južno i ulazimo u Luxemburg. Nismo imali nikakvu predodžbu o ovoj maloj zemlji ali u stvari u nije tako mala kako smo mislili. Nije to samo jedan grad s malo okućnice. Lijepo se vozilo kroz Luxemburg i to uglavnom po lokalnim cestama sve do samog grada gdje počinje autocesta. I ono što smo zamijetili u Luxemburgu je najjeftinije gorivo na cijelom putu. Tek nešto više iznad 1,2 eura. To je manje nego kod nas.  :thumb_up: Svaka čast .
Prolazimo uz sam grad Luxemburg i hitamo prema jugu i ulazimo u Francusku. S obzirom da je ovaj dio Francuske uz Njemačku dosta naseljen očekivali smo veću gužvu, ali nije bilo tako. Lijepo smo se vozili, a kad smo naletjeli na gužvu zbog zastoja pomogli nam lokalni motoristi koji su ispred nas razmicali aute po sredini pa smo se lijepo švercali za njima. Hvala dečki .
Stajemo u Metz u nekom lokalnom ogromnom trgovačkom centru uz autoput. Zgodna fora. Umjetna trava na parkiralištima ispod automobila. Nisam shvatio poantu, ali dobra fora. Izgledalo je kao da smo parkirali motor na tepih.
Dalje prolazimo autocestom iznad Nancy-ja na koji se pruža predivan pogled. Nažalost nisam snimio kamerom jer mi je bila krepala baterija već.
Uskoro se približavamo našem odredištu i skidamo se na lokalnu cestu. Naše prenoćište nalazi se u malenom mjestu Taintraux, odmah uz njhov Park divljih životinja (nešto kao Park Prirode). I zbilja tako je. Vozimo se kroz šumu, zavoji, brijegovi i stižemo u maleno mjestašce s nekoliko kućica.
Naša domaćica nas očekuje. Spremamo motor u garažu, ostavljamo stvari u sobi, a s obzirom da je još dan odlučujemo malo prošetati ispod kuće uz njihov ribnjak  i šetnicu. Prelijepo, opuštajuće. Nirvana.
Inače domaćini imaju dvije sobe za iznajmljivanje, kupamo se u njihovoj kupaonici, koristimo njihov WC, doručkujemo u njihovoj kuhinji. Jako su uljudni i dragi i to uopće nije problem. Dapače. Osjećaj je domaći, kao da smo doma. Super.
Lagano na počinak jer nas umor svladava. Sutra nas čeka probijanje kroz Francusku i Švicarsku do Alpa i prelazak u Italiju. Jedva čekamo.

Ukratko, današnji dan 600km. Ništa strašno. Sve kao podmazano.

Weert


Belgija


Spa Francorchamps








Metz




Ulazimo u Luxemburg


Smještaj u Taintruxu

[BožoLik]

DAN 11. FRANCUSKA -> ŠVICARSKA -> ITALIJA

Budimo se ujutro oko 7. Lijepo smo se naspavali. Ugodan i kvalitetan smještaj a koštao je samo 35 eura za nas dvoje  .
Nakon jutarnje toalete i spremanja domaćini nas čekaju s doručkom.
Originalni pravi francuski Kroasan. Odlično.
Fina kavica za buđenje, domaći đemovi uz kruh francuz naravno. Što reći. Bolje ne može!!!
Zahvaljujemo domaćinima, ostavljamo nekoliko eura sitniša u sobi kao zahvalu i stavljamo stvari na motor.
Kratki pregled, podmazivanje lanca i možemo dalje. Kockice kreću put Italije.
Otvaramo put lijepom dionicom lokalne ceste prema Colmaru kroz planinski i šumoviti kraj. Idealno kao uvod za ono što slijedi.
Kad smo se dočepali Colmara dalje nastavljamo prema Švici autocestom i dolazimo skroz do Basela. Tamo se nekoliko kilometara pred granicom skidamo sa autoceste i stajemo na benzinskoj. Pokušavamo natočiti, ali nam prokleti automat ne prima Mastercard.
Začuđujuće ljubazni Francuz sa Porscheom nam na pristojnom engleskom objašnjava kako da dođemo do Švice lokalnim putem i gdje da kupimo vinjetu.
Vozimo se lokalnim cestama i ulazimo u Švicu. Odmah na granici pumpa sa mjenjačnicom i vinjetama. Nema da nema. I naravno.... radi automat za točenje.
Krećemo prema Baselu, dižemo se na autoput i krećemo na jug, prolazimo uz Zurich pa južnije uz predivno Ciriško jezero i odlučujemo stati na jednoj benzinskoj sa predivnim pogledom na jezero.
Nakon kratkog predaha i zalogaja u McDonaldsu (nemojte ići tamo, skupo je  ) nastavljamo dalje i spuštamo se prema Davosu.
Nekih 15tak kilometara prije Chur-a skidamo se konačno sa autoceste i nastavljamo prema Davosu. E to se već može nazvati vožnjom  . Nižemo kilometre po lijepoj cesti između planina ali što idemo dalje nebo se sve više crni i prijeti. Odlučujemo stati u jednom tunelu na ugibalištu i na brzinu navlačimo kišna odijela.
Na kraju nam i nisu trebala jer je kišica padala vrlo kratko. I ne jako.
I onda zbunjola. Znam da moramo doći do tunela prije Livigna. A navigacija se nešto zblesirala i počela svašta pokazivati i vrtiti nas u krug. Pitamo nekog lokalnog radnika kud sada. Malo nas zbunjeno gleda i šalje prema tunelu.
Dolazimo do naplatne kućice. Kaže žena možete, vlak stiže za par minuta. Kakav sad vlak???
A ništa, kupujemo kartu i stajemo u red kao za trajekt. Ajd da i to vidimo i doživimo.
I stvarno nakon 15tak minuta stiže kompozicija s vagonima. Automobili se ukrcavaju na vagone, a nas stavljaju u jedini zatvoreni vagon baš namijenjen za prijevoz motocikala, bicikala i ostalog.
Nismo to planirali, ali eto, kad smo već zalutali baš je bilo fora.
Ispalo je na kraju da je to Vereina Tunnel koji krati put prema Zernezu.
Nakon silaska s vlaka nastavljamo pu Zerneza i onda dalje prema tunelu Munt la Schera. Tunel je jednosmjeran i nije baš nešto lijep, ali nema veze.
Nakon par kilometara evo nas na drugoj strani, izlazimo odmah na Lago di Livigno i talijansku granicu.
Stajemo na kratko u Livingu uz samo jezero, koja slikica i odlučujemo da idemo dalje jer je vrijeme i dalje oblačno.
U Livingu skrećemo lijevo i penjemo se u planine i prijevoje. Uh, konačno ta Italija i te lijepe planinske ceste.
Stromić prede kao mačka i iako smo teški bez problema nas nosi u brdo.
Stižemo do Bormia i odlučujemo stati na propisnu večericu. Negdje na bespućima interneta pronašli smo da je najbolja klopa u Pizzeriji Oliver.
I stvarno je. Ugodan restoran, pregršt mjesta, odlična usluga i stvarno dobra klopa. Za naše pojmove skupo, ali jbg. To je Europa. Nema tu pomoći.
Nakon što smo se nahranili i odmorili dupeta krećemo prema Santa Caterini Valfurvi i našem prenoćištu u hotelu 3 Signori.
Inače Santa Caterina je na putu prema Passo di Gavia pa smo već tu večer osjetili ljepotu koja nas čeka sutradan.
Stižemo u hotel, ljubazna recepcionerka nas upoznaje s hotelom. Imamo predivnu garažu za smještaj motora u podrumu hotela. Ma predivno 
Inače soba nije soba nego apartman za 4 tako da mjesta imamo na pretek. Smještaj je stvarno bogovski. I to za ne preveliku cijenu.
Preko bookinga nas je koštalo 59 eura,a s obzirom da smo ipak odlučili ostati još jednu noć dodatno smo rezervirali sobu što nas je koštalo još 69 eura ,ali sa uključenim wellnesom tako da ni to nije strašno.
Slijedi tuširanje i odmor uz utakmicu na TV-u i priprema za sutradan.

Sve u svemu predivan dan uz predivne krajolike, dva tunela od čega jedan željeznički, nekih cca 460km.

Doručak u francuskom stilu


Francuska




Švica










Čihu, čihu, ćuuuu, ćuuu




Italija


Bormio


Gablec u Oliveru


Prema Santa Catarini


Garaža u hotelu

[BožoLik]

DAN 12. ITALIJA - PASSOVI

Sat zvoni u 7:00. Prelijepo je jutro. Čak nije ni tako hladno. Nekih 16 stupnjeva.
Jedemo obilan doručak u hotelskom restoranu i uzimamo osnovne stvari na motor kako bi bili čim lakši.
I krećemo. Alpe, evo nas kod vas 
Kao prvo i prvo, pa naravno, Stelvio!
Krećemo preko Bormia, stajemo na rekli bi obiteljskoj benzinskoj i točimo motor da nemam s time problema poslije iako je gorivo ovdje naravno skupo (1,9eura).
Skrećemo prema Stelviu. Petak je pa nema toliko gužve, ali ipak ima dosta ljudi. Ima podosta motora, ali i pregršt biciklista i planinara. Održava se nekakav Stelvio challenge pa je dosta gužvovito.
Kako je tek onda vikendom kad nahrupi horda motorista ne možemo ni zamisliti.
Krajolici su predivni, cesta je odlična, vožnja predivna. Nije hladno. Taman. Mislim da sam najnižu temperaturu vidio 15°C.
Već me ruka boli od mahanja brojnim motoristima. Pokoji automobil ili kamion kvari idilu, ali nema veze nismo na trkama.
Priroda je apsolutno predivna. Ta prostranstva, planine, zelenilo, ... Kad bi barem mogao nekako duuuuuboko udahnuti i ponijeti sve to sa sobom na barem nekoliko dana.
Uspon iskreno nije težak. Osim dijela sa dosta jakih serpentina ostatak je čist ok.
I evo nas, nakon nekih 20tak kilometara od Bormia stižemo na sam vrh. Steeeeeeeeeeeeeelvio  !!!
Ne možeš promašit, gomila ljudi, motorista, biciklista, planinara, šetača i svih ostalih. Pravo turističko mjestašce. Naravno pregršt štandova sa sitnicama, mjesta za preigrist ponešto a naravno i okrijepit. Ima i bankomat. Nemaš brige uopće.
Dva dečka sa štanda s kobasicama prepoznaju naše kockice. Viču nam "Kroate!!!". Jedan od njih iz Koprivnice. Već je nekoliko godina tu, prodaje kobasice na štandu, živi u selu dolje ispod Stelvia. Eto, rekli bi, svijet je mali.
Naravno da smo kao pravi dobri turisti uslikali pregršt fotografija i selfija, odmah to objavili na društvenim mrežama.   
Kupili nezaobilaznu naljepnicu Stelvio za motor. Vidjeli svizca. Ta životinja doista postoji i zamata čokoladu. Ovdje je to zaštićena vrsta jer je Stelvio i nacionalni park.
Idemo dalje. Spuštamo se prema sjeveru i krećemo dalje prema Meranu i Bolzanu. Predjeli su predivni. Mnoštvo voćnjaka, sve uređeno, zalijeva se. Kao u pravoj uređenoj državi.
Dolazimo do Bolzana. Lijep mali gradić od nekih 100t stanovnika smješten podno Alpi. Idemo na glavni gradski trg na sladić. Naravno da je cijena sukladna položaju.
Račun? Konobar nam pruža tablet sa slikom računa i to je to. Ma kakva fiskalizacija. Glupost.
Odlučujemo se vratiti prema Santa Caterini ovaj puta s donje strane. Presjecamo od Bolzana prema Lago di Santa Giustina. I ni krivi ni dužni nabasamo na prelijepi Passo Mendola. To nam je doista bio predivan Passo. Iako nije tako visok kao ostali ("samo 1363m") cesta do njega je predivna, široka s ne tako jakim serpentinama tako da se može doista uživati u vožnji. Nešto kao uspon na Sljeme sa zagorske strane. U vozačkom smislu zvijezda dana. I pogled odozgo je doista predivan. Naravno kratki šoping naljepnice i krećemo dalje prema spomenutom jezeru.
Spuštamo se do mjesta Dermulo na kraju jezera i onda skrećemo ponovno na sjever, prelazimo rijeku Torrente Noce i krećemo na zapad nazad prema Gavii. Usput prolazimo još jedan Passo - del Tonale. 1884 metra. Vidi se po žičarama da je ovo skijaško središte. Naravno stajemo malo, slikamo prelijepi krajolik i nastavljamo dalje na zapad do skretanja na sjever i puta prema Gavii.
E to je već ozbiljan uspon. I ne samo to. Cesta je izrazito loša. Na dijelovima dosta razrovana. Uska. Na najvećem dijelu nema zaštitne ograde, a uz "provaliju" s lijeve strane sve skupa izgleda prilično "scarry". Valentina se drži za mene i naginje na desno  . Srećom nema gužve pa nije problem s mimoilaženjem koje na dijelovima ceste i nije baš zabavno.
Ali ne damo se splašiti, hitamo glavom naprijed i iako oblaci prijete uspinjemo se do Gavie. Manje je ljudi i motorista gore. Ipak nije tako popularna kao Stelvio. Ali nema veze, zadovoljstvo je tu. Četvrti Passo osvojen i kvačica na današnji plan je stavljena. Možemo zadovoljno uzviknuti :Geronimo!!!!
V-Stroma ne spominjem uopće jer ne znam što bi rekao. Radio je savršeno bez i jednog problema. Svaka čast Japancima. Napravili su čudesan motor. Pogotovo u dijelu udobnosti. (da znam GS je još bolji, ali i značajno skuplji pa to niti ne stavljam u istu kategoriju).
Nakon kratkog naslikavanja gore žurimo se na sjever nazad prema Santa Caterini jer počinje kišica a ne da nam se oblačiti kišna odijela. Spremno odmahujemo rukom kiši i krećemo naprijed.
Ispred nas ekipa na starim vespama tako vješto svladava zavoje da mi nije palo niti napamet utrkivati se s njima. Sve ih je lijepo gledati.
Spust prema Santa Caterini je nešto ljepši, cesta u svakom slučaju bolja i šira tako da je spuštanje pravi odmor.
Dolazimo do hotela, kišica nas nije oprala tako da je dan bio apsolutna pobjeda.
Parkiramo motor u garažu i odlučujemo ostati u hotelu i uživati u čarima saune i bazena, a nakon toga na zasluženu večericu. Čim smo stigli u hotel spustila se fina kišica uz prelijepu dugu.
Naručujemo si pizzu u hotelskoj pizzeriji. Konobar Talijan nas nakon što je izverglao svoju priču na talijanskom, a onda ponovio i na finom talijanskom engleskom. (jer ga nismo uspjeli prekinuti , hihi) uslužuje pivicama a nakon toga i začuđujuće dobrim pizzama. I uopće ne skupim s obzirom da smo ipak u hotelu. 10 eura po pizzi nam se učinilo prilično jeftino nakon što smo prošli dosta europe.

Sve u svemu, jedan prelijepi petak, krug od malo manje od 300 km po predivnim alpskim krajolicima. Savršeno  .

Krećemo na Stelvio
















Wohooo. Stelvio!!!








Idemo dalje








Bolzano




Passo Mendola








Passo del Tonale






Passo Gavia


















Hotel 3 signori - Santa Catarina




Večerica

[BožoLik]

DAN 13. ITALIJA -> SLOVENIJA -> HRVATSKA

Subota je. Naš povratak u rodnu nam zemljicu.
Nakon još jednog obilnog doručka, ovaj put čak i boljeg jer vikend je, gomila turista stiže u Aple pa je i trpeza u hotelu bogatija.
Osjeti se da ljudi stižu. Pogotovo motoristi.
Nakon što smo uspjeli sve stvari strpati ukofere i sve skupa natovariti na motor odlazimo iz Santa Catrarine pomalo tužni, ali puni dojmova.
Prelijep je ovo kraj i tu se svakako treba vratiti i to na više dana. Bio bi grijeh to ne učiniti. Nekoliko puta.
Navigacija nas uporno želi poslati odmah na jug preko Gavie a li s obzirom na jako lošu i usku cestu i sa toliko prtljage ne želimo tuda.
Idemo gore prema Bormiu. Čim smo stigli u Bormio vidi se da je vikend. Gomile i gomile motorista stižu. Gužva je i sve je veća.
Od Bormia krećemo na jug prema Tiranu. Ovakok na karti nam se činila dosta ravna cesta. Tek smo sada skužili zašto. Tunel na tunelu. Neprekidni niz tunela kroz planine.
Nakon Tirana siječemo poprijeko prema, ispalo je, još jednom prijevoju, Aprica. Cesta je ponovno zavojita onako, pravo alpska. Divota.  Uživajmo još malo dok smo tu.
Dalje se spuštamo prema jugu i prolazimo kraj jezera Lago d'Iseo i stajemo na kavu u malom mjestu Marone na obali jezera. Lijepo.
Pijemo Late Macciato, a što drugo i točeni radler. Račun 7 eura. Đabe. Što smo južnije računi sve manji.
Od jezera nastavljamo na jug prema Bresciji gdje se kratko zaustavljamo na benzinskoj i spajamo na autoput prema Veneciji. Nije nam drago, pače mrsko nam je ali tako mora biti.
Imamo hrpu kilometara za prijeći, a naši u Rovinju nas čekaju naveče s večerom.
Za ovaj dio putovanja od Brescije do Trsta se nema šta puno reći- Kilometri i kilometri autoceste i to moram reći dobre autoceste. Sve do iza Venecije su tri trake, gužve nije bilo i vozilo se lijepo.
Tek iza Venecije prema Trstu suženje, vozi se 80km/h jer se proširuje autocesta. Šta se može. Tako mora biti.
Prolazimo Trst i krećemo prema Sloveniji. Stajemo na kratko kod granice sa Slovenijom, kupujemo vinjetu jer imamo nešto sitniša koji zveckaju u đepu. Kasnije smo skužili da smo bacili novce. Slovenci nisu uspjeli napraviti više od 5 km autoputa. Bolje da smo stali i popili kavu. Ali tako je kako je. Idemo dalje prema Hrvatskoj i stižemo do granice u Plovaniji.
Gužva je nekoliko kilometara. Čeka se par sati. Što sad. Nisam ziher jer ne znam ima li kakav nadobudan policajac koji jedva čeka da nas kazni.
Pored nas prolazi slovenac na motoru i prestiže sve. Pa eto, ako može on možemo i mi. I tako se probijamo pored kolone skroz do granice. Hvala bogu na 2 kotača inače bi umrli na vrućini.
Kratki pregled dokumenata na granici, odmahivanje policajca da možemo ići i ulazimo u Hrvatsku. Dooooooooooooooma smo.
Ne znam zašto se to dogodi, ali kao da čovjek osjeti neko olakšanje, neku nedefiniranu radost.
Zajednički odlučujemo da ne želimo više danas vidjeti autoputa jer nam ga je preko glave i krećemo lokalnim cestama prema Rovinju. Nije to tako dalek put a Istra je predivna i lijepo ju je vidjeti s motora. Idemo preko Buja pa na Vižinadu. Ja bi rekao Passo de Vižinada. Samo to treba tako upakirati i prodati turistima i motoristima. Jer predio je predivan, cesta odlična, a pogled s Vižinade na Motovun zapanjujući. Uopće ništa ne zaostajemo za Europom samo to treba pokazati ljudima u svijetu. I malo poduzetničkog duha.
Nastavljamo dalje prema Limskom zaljevu i odmah nakon toga skrećemo prema Rovinju. Lijepo je vratiti se ponovno u taj predivan istarski gradić. U daljini se vidi vizura crkve Svete Eufemije dok prilazimo gradu.
Stižemo u ulicu Monfiorenzzo i parkiramo se u dvorištu naših. Stigli smo. Lijepo je biti doma.

13. dan - 600 kilometara

Krećemo doma










Passo del Vižinada








Rovinj

[BožoLik]

DAN 14. ROVINJ -> BJELOVAR

Nedjelja ujutro. Odlučujemo ostati još malo. Odlazimo u centar grada malo prođirati uz obalu i kupiti još pokoji suvenirčić.
Kasnije sa šogijem odlazimo do njihove kuće na selu u selu Smoljanci. Razgledamo okolicu i sve te nove vile koje su niknule unazad nekoliko godina.
Ovdje je turizam u unutrašnjosti Istre zaista unosan posao.
Nakon obilnog ručka kojeg nam je ujna pripremila spremamo stvari i krećemo doma. Vrijeme je, a i naši nas željno iščekuju.
Krećemo kroz unutrašnjost Istre lokalnim cestama prvo prema Pazinu, a onda kroz Pićan prema Plominu i dalje uz obalu prema Opatiji.
Prolazimo sva ta lijepa mjesta uz obalu i dižemo se na obilaznicu Rijeke i dalje na autoput prema Zagrebu. Stajemo kratko na kavu predivnim Fužinama.
Nakon krijepe i wc-a sjedamo na motor i hitamo prema Bjelovaru. Brzo prolaze kilometri autocestom i za čas smo na Demerju.
Nakon toga dalje autoputom prema Sv. Heleni, pa Vrbovec, Cugovec i evo nas na našoj dobro poznatoj županijskoj cesti prema Bjelovaru.
Stižemo doma nešto malo iza 19:00 sati. Naši nas doma očekuju razdraganih lica sretni što smo se vratili.

Put do doma, laganih 360 km za kraj ovog čarobnog putovanja. Ah. Ponovilo se. Čim prije.

Kratki pogled na kilometarsat - ukupno prijeđenih 5283 km. Pošteno.

Na kraju kraja


Negdje na opatijskoj rivijeri


Kavica u Fužinama


Konačni obračun kilometara

[BožoLik]

Suma sumarum.

I što reći i napisati nakon 5283km provedenih na Stromu u 14 dana.
Kao prvo, iako smo mislili da će biti naporno i napeto, uopće nije bilo tako i zaista smo uživali u svakom danu i svakoj vožnji.
Mislim da bi već drugi dan kako smo se vratili bez problema mogli sjesti na motor i kidnuti dalje.
Iskreno, jedva čekam da nam se opet poslože karte i da krenemo u nepoznato.

Što se samog motora tiče sve savršeno. Ni najmanjeg problema na putu. Jedina sitnica što nam se dogodila već prvi dan je da
nam je ispao jedan šaraf od štitnika lanca pa je isti malo strugao po lancu. Taj problemčić je riješila jedna plastična vezica
koja je bez problema izdržala cijelo putovanje. Svaka čast tko izmisli te vezice.
Motor je izuzetno udoban i lagan za voziti, ima dovoljno snage čak i ovako teško natovareni i bez problema smo svladali sve uspone. Jedina dogradnja na motoru su kraći dog bonesi pa je dignut zadnji kraj za cca 2,5cm. Meni osobno bolje paše jer sam navikao na viši sic, a s obzirom da smo imali puno prtljage manje je sjeo pod težinom svega skupa.

Što se tiče dodatne opreme koju smo koristili na putovanju mogu reći slijedeće:
- highway pegsi - nekome ružan dodatak, ali mene je spasio boli u koljenima i zato sam presretan što sam ih imao pogotovo  što smo dobar dio puta odradili po autocesti,





- Ultimateaddons hard case za mobitel koji sam koristio kao navigaciju - vrhunska stvar za sve one kao ja koji nemaju baš taj tren nekoliko stotina eura za pravu navigaciju. Mobitel je potpuno zaštićen i od kiše i od pada, skine se sa nosača i koristi najnormalnije kao mobitel a na nosaču kao navigacija, spoji se kabel s punjača i nema brige,







- action kamera - odlučio sam se za jeftiniji klon GoPro kamere jer sam htio vidjeti kako će to uopće ispasti. Kamera je Eken H9R i slike i video su odlične. Montirana je na kacigi, stavljena kartica od 64GB i može snimiti cca 6 sati videa u rezoluciji 1920x1080. Kupio i dvije dodatne baterije + punjač jedino je nezgodno što se kod promjene baterije poremeti vrijeme na kameri pa ga treba iznova podesiti da bi snimke imale dobar timetag. To sam ja naravno tek skužio poslije putovanja.



- punjač za mobitel mi se najbolji pokazao onaj koji sam kupio u kini i koji se ušteka u utičnicu. Napravio sam i direktan USB preko punjača koji je bio instaliran na motoru i služio je za nekakvu navigaciju koja je bila prije na njemu, ali jednostavno nema dovoljno snage da puni moj S8. Mislim da bi problem mogao biti u kvadraturi žica od akumulatora gdje je smješten punjač do sata naprijed. Problem je čim se mali pad napona dogodi odmah ne puni kako spada. Zato i USB kabel mora biti samo top klasa inače ništa.



Vezano uz samo putovanje zaključak je slijedeći. Slušaj starije i pametnije kad ti pričaju. Uvijek bilo i bit će. Samo mi mladi često volimo sami eksperimentirat pa onda na teži način dođemo do istog onog što nam je Brum govorio kad smo mu ispričali kud idemo i kako smo planirali put.
Dakle generalni zaključak nakon ovih 14 dana. Autoceste zaobilaziti u širokom luku jer to je jednostavno dosadno i naporno. S tim u vezi planirati dovoljno vremena za putovanje pogotovo ako je ono avanturističkog karaktera. Neki optimalni broj kilometara dnevno bi bio 300-400km ako želimo uživati u vožnji i vidjeti putem "svijeta". A pogotovo ako se radi o putovanju u dvoje na motoru. Više od toga da, ali ako se radi o planu s jasnim ciljem, a ne o vozikanju.