[2016] Nu!!! Plan bez plana, Sardinija i Korzika

Autor Lavandić, Kolovoz 07, 2017, 16:19:20

« natrag - naprijed »

Lavandić


Sudionici ovog putovanja: Bore Lee - Lucijano sa V-strom 650 2009 godina ( u daljnjem tekstu Kenja) i ja Lavandić - Ante sa BMW GS 1200 2009 godina ( u daljnjem tekstu Drlo Bavarsko).

Kako smo oboje zaposleni u turizmu pala je odluka da početkom proljeća odemo na neko putovanje, planirali smo svakakve rute, mislili sa Sardinije do Sicilije, ili uz zapadnu talijansku čizmu do Sicilije, razne rute su se kombinirale i na kraju je odabrana ruta Split-Ancona-Livorno-Sardinija-Korzika-Francuska-Italija-Hrvatska.

Čitali smo iskustva ljudi s ovog foruma i nekih drugih, neki savjeti su bili odlični ali neki i nisu. Naime mi koji živimo tik uz more stvarno nemamo interesa za plaže, turističke resorte, pogled na more i slične stvari koje su bitne ljudima sa kontinenta. Tako da ubuduće ćemo malo procijediti neke savjete. Uostalom put je isplaniran u sami početak proljeća tako da bi i kontinentalcima bilo upitno kupanje jer je more bilo 15 C.

Odlučili smo da nećemo ništa unaprijed rezervirati niti previše planirati, laganini opušteno pa dokle stignemo.

Rezervirana je samo trajektna karta Split-Ancona , Jadrolinija, brod Marko Polo, kabina bez wc-a s doručkom, po osobi s motorom 894 kune, ujedno najskuplja trajektna karta na ovom putovanju, ali ne po prijeđenoj milji, o tome malo poslije!!!

Polazak 31.03.2016. u 20:00h

Četvrtak, sunce, prekrasan dan, nažalost moram odraditi posao do 16:00 u tvrtci, ali ipak sam uspio pobjeći malo ranije s posla, pakiram stvari, mijenjam kune u Eure, tovarim drlo, izljubim i pozdravim bližnje, za to vrijeme Lucijano je uranio iz Betine s otoka Murtera i nešto iza 17 sati je već bio u trajektnoj luci. Kroz nekih pola sata stižem i ja s drlom, nisam ni ugasio motor, kažem Luciju da je s pogrešne strane gata te da idemo na drugu stranu. Valjda od nervoze pred put, kenja se izvrnula na bok, Luci je podiže uz pregršt psovki. Parkiramo ispred carinskog ulaza, Luci primjećuje da stružu pločice dosta ( naravno da ih je dan prije puta stavio nove, što se naravno nikad ne radi!!), mislio je da je od pada, nervozan šeta ko profesor Baltazar, zove meštra, u jednom trenu sam pomislio da će odustati od puta, ništa ne pitam da me ne bi ostavio ko ženik mladu ispred oltara.
Situacija se nekako smirila, čekiramo karte, prolazimo kroz carinsku kontrolu, ulazimo u utrobu trajekta, mornari vežu motore (btw. od svih drugih su najbolji u tome). Smještamo se u smiješno malu kabinu, raspakiramo stvari na smjene jer oboje nismo mogli u isto vrijeme.

Na palubi smo opalili par selfija, stavili sve na Fb da ostalima malo rastu zazubice, gusti crni dim je sukljao iz brodskog auspuha, odiseja bez plana je krenula!!!


Na trajektu je bilo jako malo putnika, skoro sve kamionđije i poneka njegovateljica na privremenom radu u Italiji! Lagano nas je hvatala glad te smo odlučili večerati u brodskom restoranu, naručujemo miješano meso, jelo dosta brzo stiže i za divno čudo nije uopće loše, domaća kapula klizi u ždrijelo uz slasne komade mesa, nekoliko konobara uslijed nedostatka putnika nas opslužuje, svi redom iznad 55 godina, kako kaže Luci teški old school! Nakon večere smo popili još nekoliko pivica, tipkali po mobitelu dok je bilo mreže te nakon toga zasluženo pošli na počinak.



1. Dan 01.04.2016.     375 km

Izlazak sunca nas tjera na buđenje, spuštamo se u restoran na doručak ( koji je bio uključen u cijenu), par cigareta i dva espressa te lagano navlačimo opremu na se! Uplovljamo u maglom ogrnutu Anconu, nestrplivo sjedamo na motore iako brod još nije otvorio svoja velika usta. Nakon nekoliko minuta izlazimo iz zagušljive utrobe broda i napuštamo Anconu najkraćom rutom.

Vozimo se uz talijansku obalu lokalnom cestom, upozorenja na kamere u svakom naselju, stražnjica se polako i teško privikava na sedlo, cijelu zimu je odmarala! Prvo odredište gradić Urbino, tipičan talijanski gradić izgrađen na vrhu brda, zidine, utvrde, kratki odmor i nastavljamo, preko centra gdje je zabranjen promet ali ako mogu Talijani što ne bi i mi mogli, do San Marina. Malena državica u srcu Italije, odmah se vidi bolji standard stanovnika, sve je podređeno turizmu. Parkiramo ispod grada-utvrde na brdu, još jedan espresso sa pogledom na dolinu. Naš mir remeti samo top koji puca svakih 5 minuta, sve za turiste, da sam još koji sat prosjedio u kafiću imao bih ozbiljna oštećenja sluha. Penjemo se do vrha grada, garda San Marina upravo ima smjenu, i odmah još jedan pucanj iz topa, ptice imaju ozbiljne traume u ovome San Marinu, pitam se što ne potraže neko mirnije utočište.

Palimo kenju i drlo te nastavljamo ka Toscani lokalnim cestama, promet slab i nikakav, cesta interesantna, zavoji lijepi ali cesta je dobrano oštećena pogotovo u zavojima, kenja je jednom dobro ralicom mlatnula o rupu. Zastajemo u pitoreskni Lucignano u srcu Toscane, podne je već prošlo, lokalci igraju na karte stol do nas, nadvikuju se, 200 riječi u minuti, gestikuliraju rukama (odmah se sjetim Pipa Inzaghija), uzimamo po sendvič i vodu te nakon laganih zalogaja nastavljamo dalje lokalnim cestama ka San Gimignanu. Vozimo kroz maslinike, vinograde i voćnjake, sve se lijepo zazelenilo, prometa skoro da i nema, brežuljci se samo nastavljaju jedan za drugim.

Stajemo u Sieni na kratki odmor, još jedan espresso, fini kolačić - košarica sa jagodana i naravno obavezni prolazak kroz pješačku zonu centra grada, kad mogu oni što ne bi i mi!

Stižemo u San Gimignano, gradić cijeli u kamenu, prelijep, zastao u vremenu, nalazimo privatni smještaj (60 Eura), parkiramo motore kod susjeda u zatvoreno dvorište te nakon raspremanja idemo prošetati gradom.

Sve je puno turista, svi mašu selfi štapovima, razgledavamo s noge na nogu gradić. Obožavam njihove trgovine delicijama, pršuti vise, veliki kolutovi sira su načeti, razno povrće i začini u malim staklenim teglicama, sve smješteno na pravom mjestu iako su trgovine pretrpane delicijama.

Primjećujem u izlozima malih taverni pečene odojke, glad me odmah hvata te na našu grešku sjedamo u neki fensi-šmensi restoran pokraj gradskih vrata. Nismo uspjeli razumjeti pola jelovnika te na kraju igramo na sigurnu kartu, dvije pizze i dva piva. Po mome sudu su pizze malo prepekli, pougljenisali krajevi iste nisu za jesti, pivo ko pivo, na brzinu smo to smazali te se vratili u šetnju po gradiću.
Noć je već progutala sunce, grad je opustio, nigdje nikoga, sve trgovine zatvorene, ah što ti je turizam. Ipak na kraju nailazimo na lokalnu gostionicu gdje nastavljamo sa finom Birom Moretti od 7 dcl. Nakon dvije sedamdecilitarske pive sigurnim korakom idemo ka našoj sobi.
Pogled kroz prozor, motori su na mjestu! Lagano tonemo u san! Prvi dan smo priveli kraju!



https://www.google.hr/maps/dir/Ancona,+Italija/Urbino,+PU,+Italija/San+Marino/Lucignano,+Arezzo,+Italija/Siena,+SI,+Italija/San+Gimignano,+SI,+Italija/@43.6006269,11.1584219,8z/data=!3m1!4b1!4m40!4m39!1m5!1m1!1s0x132d802a2447a9c3:0xfad5680543fc5ac!2m2!1d13.518915!2d43.6158299!1m5!1m1!1s0x132cf76be20ba9a1:0x4082c90e3e58c40!2m2!1d12.644587!2d43.7529263!1m5!1m1!1s0x132ceb5ff5e63f79:0xf39982342010!2m2!1d12.457777!2d43.94236!1m5!1m1!1s0x132be725de9f84d5:0xfb44cb1a694c1ba5!2m2!1d11.747409!2d43.2742897!1m5!1m1!1s0x132a2cbf34bf5313:0x5d731212f12343e3!2m2!1d11.3307574!2d43.318809!1m5!1m1!1s0x132a3c317c73e353:0x4082c90e3e5a6b0!2m2!1d11.048549!2d43.4654323!2m1!2b1!3e0





































Lavandić

2. Dan  02.04.2016.      176 km


Danas imamo najmanje vožnje te stoga nismo se žurili ustajati. Potrpamo stvari u motore, kroz cijeli centar (čitaj pješačku zonu) San Gimignana se provezemo, spuštamo se niz prekrasni brežuljak na kojem se nalazi San Gimignano i pravac Firenza, za koju ćemo izdvojiti malo više vremena.

Na samom ulazu u Firenzu zamjetih salon motora Honda i naravno tri nove Africance spremne za probnu vožnju. Ulazim kod prodavača koji me je na prvu otkantao ali namjerio se na veću budalu od sebe. Rukama, nogama, na nevještom talijanskom ( jer naravno Engleski je sveprisutan u Italiji ko i American Express kartica ( Luci je pokušavao više desetaka puta platiti s AE ali bez sreće)) uspio sam digića uvjeriti da smo zasigurno neki daljni rod a i da mi Hrvati smo građani EU i da koji qurac zajebaje i da neću otići daleko. Naravno pametniji je popustio i Africa Twin je ispod mog dupeta, ljubav na prvi pogled, to je to! Luci nije htio ni sjesti na nju, i dan danas me zajebaje da je to malen motor za mene ali ja sam oduševljen, zasigurno prvi na listi prioriteta!!!

Stižemo u Firenzu dosta brzo, parkiramo ispred nekog hotela blizu centra i dalje nastavljamo pješke.

Grad vrvi turistima i domaćima, debeli ameri i slabašni žuti se naguravaju kako bi što bolje slikali zgrade, crkve i kipove. Grad je prepun povijesnih spomenika, imamo osjećaj da treba 7 dana za pošteno ga obići.

Nakon niti 200 koraka bijedni Senegalac nas davi da kupimo selfi štap, Luci ne pokazuje nikakav interes a ja sam se počeo cjenkati, od početne cijene 15 Eura za jedan kupili smo dva za 5 Eura, moglo je to još jeftinije ali mora i on zaraditi nešto.

Jako brzo vidimo da je selfi šćap otkriće stoljeća, priključujemo se i mi tustim turistima i namještamo se za što bolji selfi, malo umjetnina, malo zgrada, malo most na rijeci Prato malo selfie sa konjem! Poslije će Luci u svoje poslovanje uvrstiti i selfi šćap, sve je to naravno napravio bez da mi je išta rekao a kamoli da je ponudio koju kunu za autorska prava! Luci ima taxije, kombije i autobuse i sada svi putnici imaju na raspolaganju selfi štap tijekom vožnje, šta ti je bodulac - vidi kunu di je mi ne vidimo.

Šetali smo po Firenzi preko 2 sata, dobrano umorni jer vani je bilo 25 C sjedamo na kenju i drlo i polako krećemo ka Pisi. Već negdje oko 2 sata smo stigli do kosog tornja u Pisi i  opizdili par slika (btw. nemam pojma di su?!?  :misli: :misli:). Ostatak Pise nas se nije dojmio, stoga palimo motore i pravac Livorno. Dosadna ravna cesta uz polja i šume, svako malo uz puteljak parkiran automobil i "drvo" polugolo ili skroz golo išće slijedeću mušteriju! Bilo ih je crnih i bijelih, nažalost kamera je bila ugašena!!! :hau: :hau: :hau:

Stižemo u Livorno, lučki grad, vozimo se uz teretnu luku, mnoštvo kontejnera i drugih tereta čeka na ukrcaj. Nakon teretne luke nailazimo na trajektnu luku, uredi brodara otvaraju tek u 17:00 te odlazimo do centra gdje pojedemo odličan ribeye steak s pomfritom, popijemo pokoju pivu i punih stomaka oko 17:30 idemo kupiti karte za Sardiniju.

Tri kompanije plove za Sardinju toga dana, obilazeći sve tri uspijem kupiti najjeftiniju kartu u nekih sa Sicilije ( trajekt Zeus Palace) Grimaldi Lines 67,50 Eura 1 osoba plus motor, znači skupa 135 eura ( Moby 175 Eura i Sardinien lines 155 Eura). Dobili smo unutrašnju kabinu sa tušem, komodno, uredno i pristojno! Ukrcaj je kasnio zbog iskrcaja ni manje ni više nego 110 kamionskih prikolica ( izbojio ih poslije sa palube). Sardinija ima 1.600.000 stanovnika i trajekt iz Livorna je glavni za snabdijevanje sjevernog dijela otoka kao i za izvoz sa otoka! Lučki radnici sa 6-7 specijalnih kamiona su izvlačili prikolice brzinom munje ali ipak 110 komada nije lako izbaciti i poslije toga malo manji broj ponovno uvesti u trajekt.

Napokon ukrcaj, ulazimo prvi, glupi Sicilijanac želi da mi motor bude na centralnom nogaru, vezao ga ko kozu, sreća da je tu večer more bilo jako mirno, da je opalio kakav fortunal pitanje je da li bi drlo uspjelo ostati na nogama.

Ulazak na brod je kao ulazak u najbolji hotel, sve u zlatu, suvenirnica, shop, svašta nešto, naspram Marka Pola tri puta bolji! Večeramo neke gluposti, pijuckamo par piva i odlazak u krpe!  :icon_mrhappy:

https://www.google.hr/maps/dir/San+Gimignano,+SI,+Italija/Firenze,+Firenca,+Italija/Pisa,+Italija/Livorno,+LI,+Italija/@43.6144916,10.4996072,10z/data=!3m1!4b1!4m28!4m27!1m5!1m1!1s0x132a3c317c73e353:0x4082c90e3e5a6b0!2m2!1d11.048549!2d43.4654323!1m5!1m1!1s0x132a56a680d2d6ad:0x93d57917efc72a03!2m2!1d11.2558136!2d43.7695604!1m5!1m1!1s0x132a083bf5d76fa7:0x3082c90e3e48080!2m2!1d10.4017194!2d43.7228315!1m5!1m1!1s0x12d5e967eb7e0fa3:0x602df37d22da13d4!2m2!1d10.3105674!2d43.548473!2m1!2b1!3e0






























Lavandić

3. dan   03.04.2016.    411 km

Brodski motor nas je smanjenjem broja okretaja probudio, kako nismo imali prozor u kabini izletio sam na palubu vidjeti gdje se nalazimo, ulazimo u zaljev na čijem kraju se smjestio gradić Olbia. Na početku zaljeva uzgajališta školjki, što smo dublje ulazili u zaljev to je zaljev više sličio močvari nego moru. Espresso, kroasan i par cigareta dovoljno za razbuditi se. Sustiže nas Moby trajekt sa Disneyevim likovima iscrtanim na trupu, pola sata je krenuo iza našeg Zeus Palace, ali 40 Eura je mnogo u usporedbi sa pola sata a i nigdje nam nije žurba.

Motori su smješteni odmah kraj izlazne rampe i među prvima izlijećemo iz broda. Mali krug po Olbii, zastajemo u prvi otvoreni kafić koji ima wifi ( btw. u Italiji 99% kafića, restorana i hotela ima wifi), uključimo navigacije i proučavamo kuda bi mogli ići.
Pokraj kafića parkiran raritetni Maserati s tri auspuha, ( mislim da je neki Indy ili Indian, lijepo za vidjeti ali skup sport).
Kako i sam naziv puta sugerira, nemamo plan, nemamo ni kartu otoka, služimo se Here navigacijom na mom kineskom mobitelu i Luci ima nekog bijesnog Garmina ( btw. koji je riknuo nakon par dana puta i ostali smo samo s mojim kinezom). Odluka je pala, istočnom stranom uz more idemo ka jugu, prvi cilj je Cala Gonone (Jeessy preporučio).
Navigacija je cijelo vrijeme podešena da izbjegava autoput i plaćanja cestarina međutim prema jugu nas cijelo vrijeme navodi na neku brzu cestu s 4 trake.
Gasimo pametnog finca na glupom kinezu i nastavljamo uz more nekim lokalnim cesticama.

Putem se redaju malena mjesta, ništa interesantno, nastavljamo dalje bez pauze. Priroda i samo priroda je prekrasna, proljeće se tek razbudilo, milion boja nas okružuje, prevladava žuta brnistra, mirisi nas opijaju, smilje i bosilje opijaju mirisima naše nozdrve.

Nakon nekog vremena stižemo do tunela nakon kojega se serpentinama spušta u Cala Gonone, svako drugi zavoj je označen kamenim križem ili cvijećem, po cesti se vide tragovi spaljenih guma. Nakon cca 2 kilometra stižemo u maleno mjesto na obali, nekoliko hotela, kampova i apartmana su glavna obilježja Cala Gononea. Još jedan espresso, malo wifija i opet mozgamo kamo dalje. Zaključujemo da ovo što smo dosad vidjeli nas nije oduševilo, osim prirode i cvjetnih mirisa. Odlučujemo prebaciti se na zapadnu stranu otoka.

Palimo kenju i drlo te boljom cestom nego je do sada bila lagano jezdimo ka zapadu, prvo mjesto na koje nailazamo je Bosa, maleni gradić kao iz sicilijanskih filmova, vozimo kroz njega te se na kraju uspnemo na utvrdu iznad njega, opalimo par slika, odmorimo malo stražnjice i odmah krećemo dalje.
Nastavljamo uz more, promet je sada ipak nešto veći nego je bio do sada, cesta vijuga uz morsku obalu, srećemo dosta motorista, i zamjetih dosta novih Africa. Stvarno su ti iz Honde pogodili s njom barem što se tiče digića.

Mirisi nas i dalje opijaju, osim nekoliko kampova i nekoliko zaselaka ovaj dio obale je dosta slabo naseljen.
Stižemo u Alghero, turistički gradić, parkiramo motore u centru gdje je već parkirano nekoliko desetaka motora lokalnih rejsera, i SMB somara je tu.

Ne zanimaju nas motori balavih digića rejsera već tražimo neku tavernu gdje možemo zaustaviti sada već opasno kruljenje iz želuca. Pokraj crkve nailazimo na neku tratoriju, dosta ljudi u njoj i odlučujemo se za nju. Naručio sam neki Frito misto ( bolje bi mu pristajao naziv Stronzo misto), bzvze, najgori obrok u cijeloj Italiji, jedino pohani kolutići od liganja su nešto vrijedili ostalo ni mačke ne bi pojele.

Idemo dalje, lokalni rejseri su se skupili u sada već zavidnom broju, preko 30-tak motora, goluždrave suvozačice sa neadekvatnom kacigom se kočopere na zadnjim sjedištima Ducatija, Aprilija i pokojeg  r japanca. Kreću svi skupa u smjeru iz kojega smo mi došli, naravno uz paljenje guma, podizanje na zadnje kolo.
Nismo ni upalili naše motore već vozilo hitne pomoći juri u istom smjeru za njima, nismo provjeravali što se desilo!  :misli: :misli:

Hitamo ka sjevernom dijelu otoka, vozimo se kroz polja koja više nisu puna miomirisnog smilja i bosilja već su tu voćnjaci, vinogradi, masinici, staklenici. Prolazimo kroz Sassari, interesantan gradić smješten na terasastim padinama, par kilometara od mora, nastavljamo dalje do Porto Torres, lučki grad, neinteresantan totalno, stoga nastavljamo dalje sjevernom obalom Sardinije.

Nižu se mala naselja uz obale i turistički resorti te na kraju stižemo u Isola Rossa, maleno ribarsko turističko mjesto, jedini hotel u mjestu ne radi, sezona nije još počela. Otočić od crvenih stijena se kočoperi ispred mjesta, vjerovatno je po njemu mjesto dobilo ime, s druge strane duga prekrasna pješčana plaža.
Nakon kratke potrage nalazimo smještaj blizu rive i centra, za 40 Eura, te nakon kratkog osvježenja izlijećemo iz apartmana u potragu gdje ćemo nešto dobro pojesti. Noć je već počela padati, crvene stijene otočića su još crvenije, posljednje zrake sunca lagano zapadaju iza njega.

U mjestu su tri restorana otvorena, nema turista, prvi je restoran fensi šmensi, cijeli u plemenitom drvu i staklu, drugi nudi samo pizze i neke lagane zalogaje dok je treći restoran neugledan, plastične stolice i stolovi, mramorne pločice iz sedamdesetih, jednostavno vapi za preuređenjem i više sliči nekoj lokalnoj menzi nego restoranu.

Koristimo Joker pitaj seljaka te nam njih nekoliko preporučuje upravo toga trećega, Da Michele se zove. Odlučujemo ih nevoljko ipak poslušati, mladi golobradi konobar, vjerojatno naučnik nam se obraća i normalno ne zna ni riječi engleskog, uskače vlasnik Michele, nekako uspijemo naručiti neku tjesteninu sa morskim plodovima i butargom ( dimljena sušena riblja ikra) i litru domaćeg crnog vina.

Hrana ubrzo stiže, nešto bolje nismo jeli u životu, stvarno Talijani znaju kuhati i vole jesti, jednostavan recept ali mogu sigurno potvrditi najbolja manistra što sam pojeo u životu. Nastavljamo dalje jer je ručak bio loš a i nije se nudila neka druga zabava, drva nikakvih na vidiku, stoga pada narudžba rižota i školjki u umaku. Isto dobro ali u usporedbi sa manistrom ipak ocjena niža. Još vina crnoga pa malo sira da vino bolje ide. Na kraju odlučim naručiti još i espresso, neka bude kompletno sve na talijanski način.
Uvijek nakon jela popiju espresso, izlude moje konobare, sjednu u 23:30 na večeru, jedva ih primimo, kao na brzinu će nešto pojesti ali nakon svega uvijek kume mole još espresso. Pa sam im odlučio vratiti istom mjerom.

Sunce je već nekoliko sati spavalo, red je bio da i mi se odteturamo u naš smještaj, motori su na sigurnom ispred apartmana.

Sutra nas čeka još Sardinije, Costa Smeralda ili možda ipak ne?!?





https://www.google.hr/maps/dir/Olbia,+OT,+Italija/Porto+Istana,+OT,+Italija/Orosei,+NU,+Italija/Cala+Gonone,+NU,+Italija/Nuoro,+NU,+Italija/Bosa,+OR,+Italija/Alghero,+SS,+Italija/Porto+Torres,+SS,+Italija/Castelsardo,+SS,+Italija/Isola+Rossa,+OT,+Italija/@40.6403322,8.4958811,9z/data=!3m1!4b1!4m69!4m68!1m5!1m1!1s0x12d94b04024bea79:0x7bfe3270a490c808!2m2!1d9.4964429!2d40.9235764!1m5!1m1!1s0x12d934c6c3b9f849:0x2608be16ed754ff1!2m2!1d9.6145749!2d40.8947122!1m5!1m1!1s0x12def03adb605a7f:0x4d61346585ec48ee!2m2!1d9.6967464!2d40.3767849!1m5!1m1!1s0x12def429a79a3d47:0xa08be186aec35a0!2m2!1d9.6271755!2d40.2803536!1m5!1m1!1s0x12de86f2d6ac135b:0xaa185537fc691761!2m2!1d9.3264377!2d40.3202421!1m5!1m1!1s0x12ddaa9bae540217:0x9f29130d183d08ce!2m2!1d8.5036658!2d40.2952312!1m10!1m1!1s0x12dcf1ef75c50c05:0x2b9298429f4a8b50!2m2!1d8.3192949!2d40.5579517!3m4!1m2!1d8.3210708!2d40.7259505!3s0x12dc8dee46872d3b:0x57fa8485bc405404!1m5!1m1!1s0x12dc85eb56f41dcd:0x357c5f543bb62760!2m2!1d8.4022929!2d40.8333682!1m5!1m1!1s0x12dc76578d96bc05:0xcea0cdfd7249a71c!2m2!1d8.708592!2d40.913692!1m5!1m1!1s0x12dbf486990fce61:0x4fd5947808baa81f!2m2!1d8.8750136!2d41.012872!2m1!2b1!3e0


















































Lavandić

4. dan  04.04.2016.       140 km + 132 km

Sunce se već dobro ukazalo kad smo napuštali naš smještaj, kava, kroasan i par cigareta na rivi u Isola Rossi te pokret interesantnom cestom ka Costa Smeraldi. Zavoji i brežuljci se stalno izmjenjuju, priroda predivna, držimo dobar tempo jer nema kamera te brzo stižemo u Porto Cervo.

Spuštamo se do same rive, stabilna anticiklona kako kaže moja prijateljica Dunja je uzrok magle uz obalu te sjedamo na kavu ali ne vidimo preko 50-100 metara u daljinu.
Oho, jedan espresso je 3 Eura ( u ostalim dijelovima Italije i Sardinije je zapadao od 1 Eura do 1,60 Eura), nalazimo se u turističkom resortu koji je cijenama podosta skuplji od neturističkih mjesta. Strah nas je bilo i pogledati koliko košta pola litre pive?!? Brzo palimo motore i jezdimo ka Palau, opet turistički resort. Odlučujemo u trenu da nam je pun qurac resorta, ipak mi živimo uz more, ne patimo ni od romantike a i sezona još nije počela te nema previše turista.

Kratak pogled na vozni red trajekta za Korziku, za manje od sata kreće trajekt iz Santa Terese di Gallura za Bonifacio- Korzika, idemo na Korziku,

Sardinija nas osim prirodom nije ničim očarala, nema starih građevina, nema interesantne povijesti, tko voli kupanje i turističke resorte neka ide na Sardiniju, nas to ne interesira. Dao bih sveukupnu ocjenu -3 Sardiniji, južnu stranu otoka nismo vidjeli, možda tamo ima nešto interesantno?!?

Jurimo prema Santa Teresi da uhvatimo trajekt u podne, putni kompjuter mi pokazuje da imam još jako malo goriva ali nemamo vremena tankati gorivo. Petnaestak minuta prije podne spuštamo se kroz tunel do trajektnog pristaništa ali  vozni red koji sam vidio na netu vrijedi samo ljeti i prvi slijedeći trajekt je u 15:00. Idemo do mjesta Santa Teresa di Gallura, punimo rezervoare ( putni kompjuter je u tom trenu pokazivao da imam goriva za još samo 18 km!!) i sjedamo u neku tratoriju ubiti vrijeme do polaska trajekta. Sjedamo na vanjsku terasu nekog restorana, blesavi Sardinijac konobar nas tjera unutra, u protivnom da nas neće poslužiti, koji qurac si onda namjestio stolove i stolice?!?  :misli: :misli: Sjednemo unutra, pojedemo neke tjestenine i Sardinijsko pivo Ichnusa, nije loše.

Vrijeme je uz wifi brzo prošlo, vraćamo se u pristanište, trajekt je već tu. Udaljenost Santa Terese di Gallura do Bonifacija na Korzici je 9 nautičkih milja ( Split - Supetar je 11 milja), trajekt vozi 40 minuta ali je karta za jedan motor i vozača 44,5 Eura??? WTF, minuta vožnje trajektom zapada preko 1 Eura, prodavač se smije kao porezi su skupi!! Shodno tome karta za motor i čovjeka na relaciji Split- Vela Luka bi trebala koštati cca 180 Eura a ona zapadne nešto manje od toga ali u kunama.

Nema nam druge nego kupiti karte i ukrcavamo se u trajekt. Dok sam ja kupovao karte Luci je isprobavao potajno kako mu leži moje drlo?!?  :baeh: :baeh: Nikako mu se ne sviđa sjedenje na kenji, misli da je na  drlu puno bolje a u biti isti qurac je to, utrne stražnjica i na jednom i na drugom.

Napuštamo Sardiniju bez neke pretjerane želje da se ponovno vratimo tamo.

Na obzoru nam je Korzika sve bliža, velike gole okomite stijene su na ulasku u Bonifacio, na vrhu stijena su zgrade, kule i zidine. Pogled je fascinantan, na prvu obećava. S morske strane nam je Bonifacio izgledao velik i fascinantan te na trajektu mrmljamo sebi u bradu da ćemo tu prenoćiti.
Iskrcavamo se iz broda, brzo pronalazimo centar mjesta, sjedamo na kavu i vidimo da je pogled s mora varka za neželjene moreplovce, Bonifacio s mora odaje dojam kao da ima 50.000 stanovnika a u biti ih ima samo 5000, također je mjesto u potpunosti podređeno turizmu, okruženo resortima. Putovanje bez plana se nastavlja, u hipu donosimo odluku da nećemo noćiti u Bonifaciju već da idemo dalje ka sjeveru preporučenom zapadnom stranom otoka ( Tnx. Jessy i Andreja).

Vozimo se najljepšom cestom za vožnju na cijelom putovanju ( btw. najljepšu cestu za dušu smo odvozili sutradan), asfalt crvene boje, zavoji odlični, cesta široka, priroda predivna, držimo dosta visok tempo iako smo od kuće udaljeni preko 700 km zračnom linijom. Predivna vožnja iako smo već umorni ali uživamo u zavojitim cestama, svaki zavoj ima odličan nagib ( ne ko u nas, naprave zavoj sa pogrešnim nagibom).
Prolazimo kroz mala mjesta i gradiće, primjećujem da je na jugu Korzike pokret za neovisnost od Francuske dosta jak!

Jedina zamjerka korzikanskim cestama je da jako malo ima oznaka zavoja, one strelice u zavoju kod njih uopće ne postoje, u početku je bilo nekoliko izlijetanja u suprotnu traku ali sam doskočio tome gledajući u kineza kakav zavoj nailazi i dalje se vozilo u brzom ritmu ali bez izlijetanja!

Kultura vozača na Korzici je na jako visokom nivou, najbolje što sam do sada vidio, izmiču se, puste te bez problema, stvarno za ocjenu 5.

Plan bez plana juri zavojitim cestama dalje ka sjeveru. Nakon nekih stotinjak kilometara na horizontu se nazire grad Ajaccio, primorski grad sa prekrasnom rivijerom, rodni grad Napolena, na prvu izgleda predivno. Kako je već bilo blizu 19:00 h odlučimo da je Ajaccio naše slijedeće prenočište.

Nekoliko minuta prije 19:00 nailazimo na turistički ured, prekrasna crvenokosa djevojka nekog francuskog cvjetnog imena u plavom kompletiću nam u trenu predloži nekoliko hotela u blizini a koji imaju garažu za motocikle. Stvarno je bila prekrasna, općenito su Korzikanke prelijepe, imaju neki poseban šarm, ležerno obučene, obavezno s nekom nehajno prebačenom maramom, lepršave su, a s druge strane useljenika iz Afrike i drugih zemalja je jako malo.

Odlučujemo se za mislim da se zvao hotel Europa sa dvije**, ima podzemnu garažu, uz malo cjenkanja spuštam cijenu za dvokrevetnu sobu sa 69 na 59 Eura. U biti to je stambena zgrada sa početka 20. stoljeća pretvorena u hotel. Recepcioner je neki mladac s primjesama arapske krvi, zahtijeva kreditnu karticu kao garanciju  :misli: :misli:, wtf. to ti neću dati da si još toliki. Na kraju pristaje da ostavim osobnu te se brzo presvlačimo, tuširamo i put centra.

Zaboravih napomenuti da je Luci  prilikom ulaska u garažu ( koji je dosta nezgodan) po drugi puta izvalio kenju, ovaj puta je izvrnuo na mene i drlo, spuštena bočna nogara na drlu i široka podloška na istoj nas je spasila da sve ne odleti niz veliku nizbrdicu na ulazu u garažu (podrum zgrade).

Lagano koračamo put centra i u tili čas smo u njemu, ulice pune ljudi, život se odvija na ulici, puno je kafića, braserija, pijucka se vino, lagano mezi, uhhh što nam se ovo sviđa. Grad po našoj mjeri.

Također primjećujemo da je korzikanski vozni moto park dosta dobar, sve skoro novijih godišta, najviše Gs i Gsa, ima i Multistrada, nakeda, pokoja Africa, jedna nova kenja ali isto tako da ni jedan motor osim GSA nema nikakvih crash barova niti crash gljiva, baš ništa dok je u nas situacija upravo suprotna.

Sjedamo u nekoj ulici u Brasseriu punu ljudi, do nas lokalni korzikanac vlasnik novog vodenjaka GSA nam pomaže naručiti jelo jer naravno nitko od osblja baš ne govori engleski. Preporučuje mi neki Korzikanski specijalitet, skužio sam da je svinjetina u pitanju ali više od toga ne i neko lokalno crveno vino.

Nedugo zatim dolazi mi plata suhomesnatih proizvoda, pršut, kraški vrat i panceta, pa to imam i kući još i boljeg okusa, Luci je uzeo neki pohani odrezak, za razliku od nas u njih je pohano meso na milanski način dok je u nas uvriježen naziv bečki šnicel?!?!

Pojedemo na brzinu to i odlučimo idemo dalje, šetamo gradskim ulicama, iako je radni dan ima dosta ljudi po ulicama.

Ajaccio je spoj Mediterana, Francuske, Italije i Španjolske, predivan mix kultura koji se osjeti na svakom koraku.

Nailazimo na vinski bar 1755 Bar de vine, naziv je dobio po generalu nacije Pasquale Payoli koji je 1755. godine napisao Ustav Korzike, smatra se da je taj Ustav temelj svih evropskih ustava te je te godine stvorena nezavisna država Korzika koja je nažalost bila neovisna samo do 1769. godine te većina Korzikanaca naročito na južnom dijelu teže neovisnosti i broj 1755 simbolizira neovisnost.

Sjedamo za stol-vinsku bačvu, u ponudi su samo dvije tapas plate ili su taj dan imali na dnevnom meniju morske ježince. Odlučujemo se ipak za mesnu tapas platu, odličan izbor koji je savršeno sljubljen uz Korzikansko crveno vino.

Imamo sreće i naša konobarica Madly savršeno govori engleski, živjela je nekoliko godina u Australiji, te bez problema komuniciramo. Osim što Madly savršeno govori engleski savršeno i izgleda, odličan konobar, uvijek na usluzi, raspitujemo se o Ajacciu, povijesti Korzike, imali smo osjećaj kao da je druge goste zanemarila radi nas. Vidjevši morske ježince na susjednom stolu bez problema je lokalnom susjedu ukrala deset komada i poslužila ih nama, mi častimo susjeda sa čašom vina, susjed ubrzo časti nas, na kraju stiže vlasnik lokala sa balota. časti nas i on, Madly samo ulijeva pitko Korzikansko crveno vino.
Pogled nam je zamućen, e sad da li zbog vina ili prelijepe Madly, nije to ljepotica tipa Još jedna ili Još dvije nego jednostavna cura, lepršava, nogu kao u gazele, lijepih bademastih očiju, nasmijana uvijek, marama nehajno vezana oko vrata, bez imalo šminke.
Kako je ponoć već dobrano prošla teškog koraka teturajući smo se uputili u hotel.

Da li crno vino ili Madly nas je oborilo s nogu, a možda i oboje!!  :misli: :misli: ( btw. sutra nas nije niti malo boljela glava, možda je ipak Madly malo više kriva???)

Prekrasan dan, jedan od najboljih na ovome putovanju bez plana, Ajaccio je grad po mojoj mjeri i stvarno mislim da bih tamo mogao živjeti.
Ajaccio (korz. Aiacciu, po Vuku Ažakso) ima nešto više od 70.000 stanovnika ali u svojoj bližoj okolici ima još najmanje toliko žitelja, rodni grad Napoleona Bonaparte, rodnu kuću turisti hodočaste, mnogo kruzera staje u Ajaccio.

U neko dogledno vrijeme planiram ponovno posjetiti Korziku s posebnim naglaskom na Ajaccio, nezaboravan grad.  Moje preporuke svakako.

Cijene su francuske, hrana ipak nešto lošija od talijanske ali prvenstveno zbog jezične barijere, prilikom naručivanja najbolje je eci peci pec pa što bude.






https://www.google.hr/maps/dir/Isola+Rossa,+OT,+Italija/Porto+Cervo,+OT,+Italija/Palau,+OT,+Italija/Santa+Teresa+Gallura,+OT,+Italija/@41.1183901,8.9256649,10z/data=!3m1!4b1!4m29!4m28!1m5!1m1!1s0x12dbf486990fce61:0x4fd5947808baa81f!2m2!1d8.8750136!2d41.012872!1m5!1m1!1s0x12d940ba7d106431:0xc70a48fba03230f1!2m2!1d9.535745!2d41.1315336!1m5!1m1!1s0x12d942df6b158a59:0xee5e4499a909189a!2m2!1d9.3810866!2d41.1823684!1m5!1m1!1s0x12d96001ecd95079:0xa8cdd13870799a73!2m2!1d9.1880794!2d41.238987!2m2!2b1!3b1!3e0

https://www.google.hr/maps/dir/Bonifacio,+Francuska/Propriano,+Francuska/Ajaccio,+Francuska/@41.6607799,8.6730981,10z/data=!3m1!4b1!4m23!4m22!1m5!1m1!1s0x12dbd62a35d86ab5:0x40819a5fd955dd0!2m2!1d9.159269!2d41.387174!1m5!1m1!1s0x12da3428c1b8d43f:0x40819a5fd9559e0!2m2!1d8.9017592!2d41.6738915!1m5!1m1!1s0x12da69b3d29d2383:0x40819a5fd955f00!2m2!1d8.738635!2d41.919229!2m2!2b1!3b1!3e0

















































Lavandić

5. dan 05.05.2016.     274 km


Budimo se ne pretjerano rano, zurimo u navigaciju, nema previše km do današnjeg odredišta Bastie, nema žurbe.

Spakiramo stvari i spuštamo se na recepciju, odjavljujemo sobu. Nema više onog goluždravog recepcionera, tu je neko plavokoso lane, sve ok ali ona ne zna gdje je moja osobna, pokazuje mi kopiju iste ali originala nema. Znam što me sada čeka, milion peripetija oko izdavanja potvrde da mogu preko granice, još zasigurno na Korzici nema konzulata Hr. Ustrajem da je moja osobna kod njih, zove nekoga s mobitela, zasigurno onog blesavog kolegu iz sinoćnje smjene.
I dalje nikakvih rezultata, osobna je nestala, u nekom trenu mi sine da bi moja osobna mogla biti u kopirnom aparatu?!? :misli: :misli:
Tako i bi, pao mi je kamen sa srca, da je kojim slučajem to jutro radio onaj blesan od sinoć zadavio bih ga.

Sada možemo popiti kavu i maznuti neko pecivo, sjedimo na nekoj terasi nedaleko od motora. Uživamo u sunčevim zrakama i ugodnoj temperaturi.

Nakon podosta kafenisanja lagano krećemo, prvo krug po cijelom Ajacciu, možda i dva te preko industrijske zone izlazimo iz Ajaccio, prvo odredište nam je Cargese, prvo malo preko brda dobrim cestama a zatiim uz morsku obalu laganim tempom jer je sve puno kuća, apartmana, kampova. Za manje od jednog sata stižemo u Cargese, malo ribarsko turističko mjesto, u biti valjda do prije nekih 60-tak godina cijelo mjesto je bilo nekih 200-300 metara udaljeno od mora, prvi red do mora je u to doba zauzimalo samo groblje koje je tamo i dan danas. Dolaskom turizma izgrađena je marina te restorani, u jednom sjednemo malo odmoriti, ispred njega na rivi djelatnici restorana čiste 40-tak kilograma netom ulovljene ribe, bilo je tu pagara, tabinja, škarpina, orada i još nekih.

Nastavljamo dalje, cesta nas udaljava od mora, slijedeći cilj je mjesto Serriera, ta dionica je nešto savršeno, nakon guste šume, odjednom vozimo kanjonom između crvenih stijena, cesta je uska, dva automobila se ne mogu mimoići, stijene su svakavih oblika a cesta krivuda usjekom između stijena, svako malo nailazimo na vidikovac s kojeg se pogled strmoglavljuje na prekrazne plaže, litice sežu sve do mora. Cesta za dušu, nešto nestvarno, poslije saznajem da je to područje uvršteno u svjetsku baštinu, dobrih 20-tak minuta vozimo vijugavom cesticom između porfiritskih stijena, sve nijanse crvene boje su zastupljene. Nestvarno, kao da smo na drugom planetu,na dnu ovog posta ćete naći link za kratki filmić koji će vam barem malo dočarati ljepotu zaljeva Porto.
Ubrzo stižemo u samo dno zaljeva gdje se smjestilo mjesto POrto, maleno mjesto, tu se neka rječica ulijeva u tirkizno more, duboko uzdišemo i dalje nadahnuti onim što smo vidjeli. Obavezno posjetiti, po mogućnosti detaljno obići.

Nastavljamo dalje, cesta je sve dalje od mora, uskoro ni navigacija nas ne može locirati, vozimo se i vozimo, nigdje kuće niti žive duše, dobrih sat vremena smo vozili po nekim brdima, samo dva automobila su nas mimoišla iz suprotnog smjera. Mjesto Serriera se vjerojatno smjestilo negdje ispod ili iznad ceste i nismo ga ni vidjeli i zbog toga je navigacija počela bucati.


SJetio sam se savjeta od Andreje, tnx još jednom, te prilikom izlaska iz Ajaccia tankirao do vrha rezervoar, tko bude obilazio  zapadnu obalu obavezno tankiranje do vrha ili u Calviju ili u Ajacciu, zavisno s koje strane dolazite!!!

Napokon cesta postaje šira i bolja, pogled nam puca na najviši vrh Korzike, Monte Cinto, 2710 metara nad morem, vrh mu je i dalje okovan snijegom i ledom a mi se vozimo na ugodnih 25 C. Korzika je brdovit otok i ima 50 vrhova planina koji su viši od 2000 metara.

Nakon dosta vremena stižemo u Calvi, mjesto na sjevero zapadnom dijelu otoka, ko i sva mjesta na Korzici dominiraju zidine i utvrde za obranu od neželjenih napada s mora.

Nalazimo na izlasku iz Calvija na neku zalogajnicu koja ima wifi ( inače rijetkost na Korzici, možda deset posto restorana i kafića nudi tu pogodnost), sjedamo bez razmišljanja, vrijeme od ručka je već prošlo, uzimamo neko gotovo jelo slično gulašu, pojedemo iako u nekim normalnim okolnostima bih rado takvo jelo preskočio, popijemo odlično Korzikansko pivo Pietra sa velikim postotkom alkohola. Ručak nas je koštao previše, omjer cijene i kvalitete je upravo bio proporcionalno suprotan.

Nakon Calvija nastavljamo sjevernom obalom otoka pomalo se približavati Bastii, vozimo se cijelo vrijeme uz obalu i turistička naselja, prelijepa rivijera. Nakon nekog vremena dolazimo opet do brdovitog dijela, vozimo se uz neku rijeku, tempo je iznad 100 km/h, cesta je opet odlična samo je promet dosta gušći nego na drugim dijelovima otoka. Ubrzo kroz mjesto Luciano ulazimou Bastiu, nikad ne bih rekao da taj grad ima samo 44000 stanovnika, samo što se u njegovoj okolici nalazi dosta gradića koji u biti tvore jedan veći grad. Probijamo se kroz kolone na ulasku u grad, vozači svi pristojno ostavljaju sredinu kolnika slobodnom za prolaz motorista, kako već rekoh prometna kultura za 5.

Ulazimo iza 19:00 u Bastiu, turistički ured je zatvorio, prvi hotel s manjim brojem zvjezdica na koji naiđemo će biti naš promislih. Tako je i bilo, hotel Napoleon u samom centru, opet dvije zvjezdice iako po meni zaslužuje tri, noćenje je 65 Eura dvokrevetna soba. Smještamo se, tuširanje i izlazak u grad, grad je manje življi od Ajaccia, dosta lokala još nije otvorilo svoja vrata jer sezona još nije počela. Na glavnoj šetnici nailazimo na restoran sa wifijem, opet tjestenina na meniju, usput gledamo neku utakmicu Lige prvaka. Nakon večere još sat vremena šetamo po centru, te prije ponoći idemo na počinak.

Jučerašnje veče i današnja vožnja su ipak ostavile traga na nama te vrlo brzo tonemo u san. Btw. motori su parkirani u ulici ispred hotela, recepcioner je garantirao da im se neće ništa desiti, uostalom na Korzici ima puno vrijednih motora od kenje i drla.

https://www.google.hr/maps/dir/Ajaccio,+Francuska/Calcatoggio,+Francuska/Carg%C3%A8se,+Francuska/Piana,+Francuska/Serriera,+Francuska/Osani,+Francuska/Calvi,+Francuska/Bastia,+Francuska/@42.3105255,8.7483844,10z/data=!3m1!4b1!4m53!4m52!1m5!1m1!1s0x12da69b3d29d2383:0x40819a5fd955f00!2m2!1d8.738635!2d41.919229!1m5!1m1!1s0x12da6dce61ce4545:0x86aeb4e7a480f65f!2m2!1d8.766913!2d42.028152!1m5!1m1!1s0x12da7984ec0fba6d:0x40819a5fd955d60!2m2!1d8.595838!2d42.134855!1m5!1m1!1s0x12d08296705a99e3:0x28c9e779085fd83e!2m2!1d8.6366351!2d42.2382647!1m5!1m1!1s0x12d09bed75bf7111:0x40819a5fd955900!2m2!1d8.708999!2d42.301625!1m5!1m1!1s0x12d08453ff1a16c7:0x40819a5fd955ab0!2m2!1d8.632251!2d42.324364!1m5!1m1!1s0x12d0eb684ff741d3:0x40819a5fd9555b0!2m2!1d8.757222!2d42.567651!1m5!1m1!1s0x12d72403b09b0971:0x10d63958a78a2b9d!2m2!1d9.450881!2d42.697283!2m2!2b1!3b1!3e0
























https://youtu.be/a2BjY5OS6XQ

Lavandić

6. dan Bastia   0,5 km

Danas je dan odmora, istraživat ćemo Bastiu, prekrasna tvrđava koju smo uočili sinoć na dolasku nas je zvala u obilazak!!

Prvo smo popili espresso i pojeli pecivo te otišli do trajektne luke kako bi kupili karte za prebacivanje na kopno, prvotni plan je da idemo s brodom za Nicu, vidio sam na netu da tu večer trajekt vozi za Marseille i drugi za Nicu. Nažalost za Nicu je taj dan samo neki vojni brod isplovljavao, drugi trajekt je išao za Toulon, 50-tak kilometara udaljen od Marseille i oko 100 km od Nice. Malo mozgamo, i Marseille je interesantan, računamo koliko će nam trebati vremena te na kraju ipak se odlučismo za kraću varijantu, feribot za Toulon.  Kupujemo karte, kompanija Corsician Lines, 212 Eura za oba motora i kabina, brod isplovljava večeras u 20:00 i sutradan ujutro oko 7 je u Toulonu.

Kad smo to riješili idemo razgledati Bastiu, tvrđava u mjestu koja seže sve do mora je prekrasna, samo nažalost još je dosta neobnovljenih zgrada i kuća, dosta toga se uređuje i pretvara u smještajne kapacitete, ispod samog centralnog trga u tvrđavi je ogroman bunar, zaliha velikih količina vode koja će biti dostatna u slučaju dugotrajne opsade. Napravili smo krug, spustili se do kule gdje su stajali topovi koji su branili ulaz u luku ( jako interesantna ali vidljiva je potpuna nebriga komunalnih radnika da se ta znamenitost prikaže u pravom ruhu).
Nastavljamo morskom stranom tvrđave, najbolju poziciju uz more, vidikovac na ostali dio Bastie zauzela je nećete vjerovati Pomorska škola i fakultet, jako mi je drago što to vidim, u nas bi zasigurno neki lokalni moćnik iselio i školu i fakultet.

Zatvaramo krug po tvrđavi na istom mjestu gdje smo i ušli, nastavljamo preko interesantnog parka dalje do marine. Marina je s obje strane okružena restoranima, ima ih svih vrsta, riblji, meksički, sushi barovi itd. Pokušavamo sjesti u jedan osvježiti se nekim pićem, konobar kaže da samo piće možemo popiti u nekom kutku terase na visokim stolovima, što i uradismo, sunce ugodno grije, preko 25 C stupnjeva, promatramo prolaznike, proučavamo arhitekturu, dosta neobnovljenih zgrada strši pokraj renoviranih ljepotica.

Nastavljamo dalje šetnju, nailazimo na lokalnu ribarnicu, gledam cijene ribe, uspoređujem s našima, cijene iste ako ne i veće. Očekivao sam da će biti barem malo niže, Mediteran je ipak bogatiji ribom nego opustošeno Jadransko more.

Prolazimo pokraj restorana na šetnici gdje smo sinoć večerali, Luciano bi opet u njemu blagovao, ja ga tjeram dalje da pronađemo neku lokalnu tavernu, gdje lokalci jedu. Ipak zaobilazimo ga, dalje na trguse gradi neka fan zona, obilježja predstojećeg europskog nogometnog prvenstva su na svakom koraku, fan autobusi, tv ekipe, privremeni tereni sa umjetnom travom. Saznali smo da je to promocija Francuske nogometne reprezentacije i predstojećeg prvenstva.

Nakon još najmanje 20 minuta šetnje odlučimo se za neku lokalnu braseriu. Sreća konobarica nudi jelovnik na engleskom ali ni riječi ne zna engleskog, rukama , nogama joj pokušavamo objasniti što želimo jesti ali žena ne može povezati engleski jelovnik sa francuskim, nekako sam uspio naručiti neku tjesteninu, dok je ona uporno Lucijanu objašnjavala da neko jelo gdje piše Veal na engleskom je od piletine, čak je i kukurikala!! Lucijano naručuje najveće pivo koje imaju a ja ću Colu, stiže sa nekom crvenom belgijskom pivom i Coca Colom Zero, već je sve otvoreno, što ćemo sada nego popiti što je donijeto. Crveno belgijsko pivo je boje i okusa ko oni dječji šampanjci, nema tu ni p od pive. Napokon stiže jelo, i naravno za konobaricu tele kokodače, donijela je teleći naravni odrezak. Stvarno mi nije jasno kako mogu tako raditi gdje im konobari ne znaju ni riječi engleskog jezika, u biti ni jednog drugog osim materinjeg!

Preporučujem obavezno skinuti aplikaciju prevoditelj na mobitel koja će naravno raditi bez mreže jer isto tako wifi je rijetka pojava na Korzici.
Naručivanje jela i komunikacija će barem malo biti olakšana.

Nakon ručka se dosađujemo, kupujemo par sitnih suvenira i ja djeci neke sitne gluposti. Vraćamo se u lokal gdje smo sinoć jeli, uživamo u laganom lješkarenju i malo tipkamo po mobitelu. Vrijeme je brzo prošlo te se vraćamo do hotela ispred kojeg još stoje parkirani motori, kupimo stvari sa recepcije, tovarimo na motore i najkraćom rutom vozimo do trajektne luke.

Bastia je isto lijep grad ali je ipak Ajaccio u mom srcu, centar Ajaccia nije poklekao pred hotelima i turističkim sadržajima.

Ukrcavamo se na veliki trajekt, mornari nas smještaju duboko u unutrašnjost broda, u neki kut nam zabijaju motore, vežu konopima. Uzimamo najnužnije stvari i krećemo u potragu za našom kabinom, gore dole, lijevo desno, nigdje kabine ni blizu, nema ni broja koji je blizu našeg, jurim na recepciju opet, brodski stuart će vas dočekati na toj palubi, samo trebate čekati ispred kabine. Za to vrijeme Lucijano je već pronašao i kabinu i brodskog dečka s ključima. ostavljamo stvari i s palube promatramo prelijepe vizure Bastie i okolnih mjesta, u daljini prema talijanskoj obali se nazire Elba, otočić kojeg su dali Napoleonu nakon svrgnuća na upravljanje, što naravno nije dugo trajalo jer je njegova megalomaština bila kudikamo veća te je jako brzo upućen na otočić Sv. Helena u Atlantiku gdje je i skončao svoj život. Nekako mi se čini da je cijela Korzika a pogotovo njezin južni dio više okrenut Pasqualeu Payotu nego Napoleonu, ovog potonjeg više koriste kao mamac za turiste.

Pijemo dobru pivu Pietra, koja sadrži dosta alkohola, plovimo uz sjevernoistočnu stranu otoka, noć polako sve više preuzima primat, vrijeme je za večeru.
Nekoliko restorana je u brodu, odabiremo onaj sa samoposluživanjem, uzimam pohane kolutiće lignje s nekim pečenim krumpirima, Luci uzima neku pljeskavicu sa špagetima, do dana današnjeg nismo uspjeli razaznati da li je napravljena od mesa ili ribe. Općenito hrana na trajektima osim na Jadrolinijom brodu je skroz bezveze, preporučujem opskrbiti se nečim iz marketa prije polaska broda.

Kupujemo bon za dva sata wifija, sjedamo zavaljeni u brodske fotelje u lobby baru, ocvali djedica prebire po klaviru, skoro nitko ga ne sluša, briga ga ga, on svira samo za sebe. Još nekoliko Pietra je platilo glavom prije odlaska na počinak.

Doviđenja Korzika, u skorije vrijeme se ponovno vidimo ali toga puta će naše druženje biti puno duže!

Svakako svima topla preporuka da istraže ovaj komadić našeg planeta, prelijepo i jedinstveno! Korzici dodjeljujem ocjenu +5!!! :biggrinlove: :biggrinlove: :biggrinlove:
















































































Lavandić

7. dan   07.04.2016.     420 km

Današnji dan predstavlja početak povratka kući, kao što je našem Grbi cijela Rusija u biti značila povratak kući.

Budimo se u zoru, trajekt prolazi pokraj Hyeresa i otočića ispred njega, Hyeres je meni najpoznatiji po jedriličarskim regatama, vjerovatno je i turističko odredište :misli: :misli:

Uplovljavamo u Toulon, u luci se kočopere brodovi francuske ratne mornarice, veliki neboderi se penju prema brdu iznad luke, brzo spakiramo stvari, uostalom ispraksirali smo se u prethodnih sedam dana te se spuštamo u garažu do naših ljubimaca na dva kotača.
Jedva se nekako probijamo do njih, mornari su utjerali šleper tik do nas, ne možemo motore staviti na centralnu nogaru, Luci ne može otvoriti desni bočni kufer, ja nemam tih problema jer se moje manjerke otvaraju put gore. Zagušljivo je u utrobi broda, 15-ak minuta čekamo vozača šlepera da pomakne kamion, većina kamiona i automobila je već izašlo iz trajekta, mi u punoj moto ratnoj spremi čekamo kad će se kamion pomaknuti.
Lagano smo već skuhani, dobro smo se navukli robe jer je u Toulonu temperatura to jutro bila 12 C ali u brodskoj garaži je nesnosno vruće, oko 30 celzijevaca. Napokon se ukazao vozač kamiona, pali kamiončinu, gasira, davi nas ispušnim plinovima ali se i dalje ne miče s mjesta, kamionski kompresori ne žele napumpati zrak kako bi mu normalno funkcionirao ovjes i kočnice. Nakon desetak minuta napokon se pokreće ali sa blokiranim zadnjim kotačima, valjda je shvatio da ćemo postati neuračunljivi ako se nastavi ova agonija. U strahu za svoj život oslobađa naše motore te jurimo van iz zagušljive brodske utrobe. Mokri, oznojeni izlazimo na svježi prohladni jutarnji toulonski zrak.
Odmah tražimo izlaz iz grada i cestu prema Azurnoj obali, brzo smo se izvukli iz grada, jezdimo lokalnom cestom, još nema previše prometa, nije još ni osam ujutro. Prolazimo pokraj poljoprivrednih imanja, vožnja je ugodna i tempo nije loš ali jako brzo našu ugodnu vožnju remeti Eol. Mistral točno bočno puše u nas, želi nas izgurati sa ceste, dobrih 45 minuta smo se hrvali sa vjetrom. Napokon prestaje vjetar, vozimo se kroz brda i šumovite predjele, jurimo prema Cannesu. Spuštamo se prema Cannesu, za nekoliko dana se održava najpoznatiji europski filmski festival, na svakom koraku jumbo plakati, u centru grada je velika živost. Napravimo malu pauzu, pošaljem sms-om poruku prijateljici u Nici da sam za cca 45 minuta tamo.
Nastavljamo dalje cestom uz more preko Antibesa put Nice, Cannes i Nica su spojeni lungomareom, 30-ak kilometara vozimo šesterotračnom prometnicom, uz prometnicu su biciklističke staze i šetnica, imao sam osjećaj da svi stanovnici Nice voze bicikl, trče ili rolaju, tisuće rekreativaca srećemo putem. Cesta je dosta zamorna, ograničenje brzine je većinom 50 km/h, dobar dio puta je čak i 30 km/h, bezbroj semafora, kamera, ležećih policajaca, temperatura se podigla do 27 C. Cijelim putem su pješčane plaže, Luci kaže spržina, nije mu baš napeta a ni meni. Za dionicu od 30 km nam je trebalo 1:30 h, nekom normalnom cestom bi tu udaljenost prešli za 20-tak minuta a ovako smo dosta iscrpljeni stigli u centar Nice gdje nas je čekala moja prijateljica. U centru Nice je promet jako gust iako Sanda kaže da je to ništa naspram gužvi u srpnju i kolovozu, nemamo ama baš nikakvu želju uvjeriti se u to. Čavrljamo sa Sandom o Nici na glavnom gradskom trgu pored zgrade suda, maznemo lagani sendvič i napojimo se ogromnim količinama vode. Nudi nam da ostanemo i prenoćimo kod nje, uredno zahvalimo i nastavljamo dalje.
Za razliku od Korzike ovdje se vidi ogroman priljev useljenika sa svih strana, gdje su one šarmantne i lepršave francuskinje nestale.

Sunce nemilosrdno prži, puževim korakom cestom uz more nastavljamo prema 20 kilometara udaljenom Monacu, nižu se mala francuska naselja sa prekrasnim zgradama i vilama. Sat vremena nam je trebalo da se dokopamo Monaca u kojem vlada neopisiva gužva, gradić prepun raskoši, gdje nama običnim smrtnicima bogataši izlažu svoju moć i bogatstvo. Raritetne jurilice mile kroz grad, čak i obični Fiat 500 nije običan već je neka prerada s oznakom 695 i potpisom nekog talijanskog dizajnera. Glavati Rusi i Ukrajinci su se također došli pokazati sa svojom lakom konjicom. Za nekoliko dana je neki turnir u tenisu, marina je zagrađena montažnim tribinama i tenis terenima. Parkiramo u centru i šetnjom obilazimo uži centar Monaka, kupujemo magnete i naljepnice. Šetnja nam je brzo dojadila jer je i dalje nesnosno vruće te sjedamo opet u sedlo, dva tri kruga po Monaku, jedan namjerni a ostali nenamjerni jer smo pogriješili naći izlaz zbog radova na cesti. Napokon se izvlačimo iz bogataške košnice te preko Mentona stižemo do Ventimiglie i ulaska u Italiju.
Ogromna razlika u bogatstvu i kulturi vidljiva je na svakom koraku, od voznog parka, zgrada, čistoće, tako blizu a toliko suprotnosti u samo 10-tak kilometara. Talijanski dio obale u nastavku nam je izgledao jako otužno.
Mislili smo uz more do Savone preko Sanrema, međutim nastavlja se spora vožnja, ograničenja od 30 i 50 km/h su na svakom koraku, tu su i neizbježne kamere, ležeći policajci i veoma gust promet.
Jako brzo shvaćamo da će tako se nastaviti i dalje te se odlučujemo nastavak puta do Savone ipak preletjeti autostradom. Ni tu se nismo usrećili, blizu je kraj tjedna, nepregledne količine kamiona jezde autostradom put istoka, vožnja je sve samo ne ugodna, nakon pola sata stajemo na benzinsku stanicu, mogli bi utočiti gorivo ali nas cijena od 1,87 Eura/L odbija od toga nauma, inače smo gorivo do sada plaćali od 1,30 do 1,48 Eura/L. Nemamo namjeru talijanskim lopovima dati 14 kuna za jednu litru goriva a i imamo još dovoljno goriva do Savone. Ležimo u travi, u hladovini pokraj benzinske stanice, 7. dan putovanja je pri kraju, već smo pomalo iscrpljeni. Nakon pola sata odmora nastavljamo do obližnje Savone gdje smo mislili prespavati, točimo gorivo, tek ili već je 17 sati, nastavljamo dalje, Savona nam se nije pretjerano svidjela.
Penjemo se uz brdo lokalnom cestom prema unutrašnjosti, ka pokrajini Lombardia, na karti smo ucrtali Acqui Terme kao moguće prenočište, Lucijano prvi puta tijekom putovanja bez plana preuzima čelnu poziciju naše male skupine od dva motora te bjesomučno juri pustom lokalnom cestom, pitam se na kojim drogama je, umoran ko pas jedva pratim ludog bodulca. Stižemo u Acqui Terme, gradić prepun lječilišta, termi, bakice sa pomagalima za hodanje na svakom koraku, nije ovo mjesto za nas!!!

Idemo opet dalje, slijedeći grad je Alessandria, 40-tak kilometara udaljen, opet se vraćam na čelnu poziciju, nedam poludjelom Betinjaninu da luduje talijanskim cestama. Brzo stižemo u Alessandriu, grad izgleda ko novi Zagreb, sve su zgrade izgrađene nakon 50-tih godina prošlog stoljeća, red betona red ukrasne opeke, samo crkva je malo starija. Noć je već padala, nakon 15. minutne potrage nalazimo hotel Europa blizu centra, 69 Eura prostrana dvokrevetna soba sa doručkom, garaža za kenju i drlo uključena u cijenu.

Nakon kratkog raspremanja idemo prošetati i potražiti nešto za prezalogajiti, cijeli dan na jednom sendviču je ipak malo.

Centar grada je sablasno pust, slaba žuta ulična rasvjeta jedva škilji, većina zalogajnica je zatvorena, lagano nas već hvata panika gdje ćemo nešto pojesti, nakon dosta koraka ipak nabasamo na neku malu tratoriju u nekoj sporednoj uličici, na terasi nema nikoga ali unutra je skoro sve puno, dobro nije to veliki prostor možda je ukupni kapacitet 30-tak mjesta, proučavamo jelovnik zalijepljen na ulaznim vratima, pivoteka sa ogromnim izborom piva i jako skromnim izborom jela, nudi se samo 4 glavna jela i isto toliko primo piati. Bolje išta nego ništa, barem pive neće faliti. Smjestimo se uz stol pokraj ulaznih vrata, stiže konobarica - vlasnica, netipična talijanka, debeljuca koja je suknju zadigla skoro do grudnjaka, trbušne naslage su dobrano ispupčile i suknju i majicu, podbočila se slavodobitno,lik iz Felinijevih filmova, uzela bi narudžbu za jelo i piće ali kao i svugdje u Italiji ne zna ni jednu riječ engleskog. Uskače njezin suprug - šanker, on ponešto engleskog jezika zna, sliči jako na mog omiljenog glumca Jean Renoa, s istim naočalama, samo ima koji kilogram više.
Nudi nam preko stotinu vrsta pive, obrtničke i iz velikih pivovara, točene i u boci. Odlučujemo se na dvije velike obrtničke točene pive, nije kao u ostalim mjestima s ovog putovanja da i pivo od 0,4 dcl nazivaju velikim, te Luciano uzima veliku veliku pivu od 1 L, to je ipak malo too much za mene, meni je dosta i 0,5 L, uostalom lako je nadoručiti još.
Za jelo uzimamo steak od Black Angus goveda, nismo uspjeli shvatiti o kakvom steaku je riječ ali steak je steak, poslije se ispostavilo da je riječ o ribeye odresku, savršeno pečen s nekim pečenim krumpirom, odličan, jedan od boljih komada mesa što sam pojeo u životu a i cijena nije bila paprena, 14 Eura za odrezak koji je imao nešto sitno preko 250 grama, i u Hrvatskoj bi zapao toliko ako ne i skuplje.
Smazali smo to na brzinu, još po jedna piva, te umjesto deserta naručujem platu sireva a Luci uzima neki specijalni burger sa domaćim sirom.
Dobijam 5 komada sira, 3 smrde nesnosno ali su ukusni za poludit. Malo punačkiji Jean Reno mi objašnjava da sireve nabavlja direktno s farmi iz zaleđa, mala proizvodnja, i dan danas mi se valjaju okusi tih sireva po ustima. Uz njih je serviran med, dobra kombinacija, štoviše predobra.
Probao sam i Lucijev burger, nije loše ali nisam obožavatelj nikakvih burgera.
Oko ponoći sam po starom dobrom talijanskom običaju naručio espresso. Savršena večera.
Preporučujem lokal HOP- Mangiare da birra svakome tko se nađe u Alessandriji.
Uz pomoć finskog navigatora na kineskom mobitelu nalazimo naš hotel. Nakon predugog dana ko pokošeni padamo u postelju.

Obratite pozornost na google kartu, za udaljenost od 456 km je potrebno 11:30 sati!!!!

https://www.google.hr/maps/dir/Toulon,+Francuska/Fr%C3%A9jus,+Francuska/Cannes,+Francuska/Nice,+Francuska/Monaco,+Monako/Ventimiglia,+IM,+Italija/Savona,+SV,+Italija/Acqui+Terme,+Aleksandrija,+Italija/Alessandria,+Italija/@43.9741394,6.195295,8z/data=!3m1!4b1!4m69!4m68!1m15!1m1!1s0x12c91b027b35b2fd:0x40819a5fd8fc830!2m2!1d5.928!2d43.124228!3m4!1m2!1d6.3325205!2d43.2488639!3s0x12c934186ab10327:0xc35cd75e7b11e702!3m4!1m2!1d6.5325305!2d43.3423261!3s0x12ceb6fc380fa945:0xbf864598b40c44b8!1m5!1m1!1s0x12ce983498604e77:0x40819a5fd8fccf0!2m2!1d6.737034!2d43.433152!1m5!1m1!1s0x12ce8180530cffff:0x40819a5fd979e20!2m2!1d7.017369!2d43.552847!1m5!1m1!1s0x12cdd0106a852d31:0x40819a5fd979a70!2m2!1d7.2619532!2d43.7101728!1m5!1m1!1s0x12cdc28900585743:0xa778186d9e02ffb3!2m2!1d7.420816!2d43.737411!1m5!1m1!1s0x12cded8f4abeb795:0xd833ac5bc1e1bc5a!2m2!1d7.6075864!2d43.7912366!1m5!1m1!1s0x12d2e114a1f90253:0x405e67d473cd1c0!2m2!1d8.4293891!2d44.3425496!1m5!1m1!1s0x12d2d547a8955651:0x808937f19eb91475!2m2!1d8.4670285!2d44.6763846!1m5!1m1!1s0x4787708bd9cb4e0f:0x305e67d473c7dc0!2m2!1d8.7046627!2d44.8175587!2m2!2b1!3b1!3e0














Lavandić

8. dan  08.04.2016.             333 km




Teške kišne kapi što lupahu po metalnoj klupici otvorenog prozora me probudiše nešto prije zore. Bilo je i vrijeme za kišu, do sada smo je uspješno izbjegavali, ipak smo imali do sada super vrijeme za početak proljeća, na momente je vrijeme čak bilo i pretoplo.

Okrenem se na drugu stranu i nastavim još malo spavati. Malo iza sedam sati sam se opet probudio, idem popiti kavu u neki obližnji kafić.
Kafić je smješten pored pekare i škole, roditelji dovoze djecu ili ih pješice prate do škole. Primjetih neobično puno kosooke djece, crnaca i arapa. Osvrnem se oko sebe i vidim da su skoro sve prodavaonice obilježene kineskim pismom, očito je Alessandria utočište za azilante.  :misli: :misli:

Doručkujemo, spremamo stvari  i polako krećemo, kiša je na našu sreću prestala te kišna odijela i ovaj put ostaju neupotrebljena ali ne zadugo.

Vozimo se na istok, ruta je Badia pavese - Mantova - Cremona - Verona. Cesta se dobrano osušila, lokalne ceste su srednje gustoće prometa, putujemo pored farmi, poljoprivrednih imanja, dosta ravnica ali tu i tamo naiđemo na neko zavojito brdašce koje nas razbudi. U okolici Badie Pavese naiđosmo na veliki salon rabljenih motora, pročvrljamo sa vlasnikom, ima preko 300 rabljenih motora, zbori i da je u Italiji pao standard i da se sve manje kupuju novi motori te samim time je i ponuda rabljenih sve manja.
Jako brzo nastavljamo, zaobilazimo zaobilaznicama gradove i gradiće na našem putu, opet dosadna ograničenja brzine od 50 km/h, naravno i kamere su tu. Nakon dosta vožnje stajemo na samoposlužnu benzinsku stanicu uliti gorivo, naravno da American express nije poželjan, namještamo motore jednog pored drugog i u oba sipamo gorivo, naravno moja svemoguća Visa sve plaća. ( Btw. zbog toga točenja u okolici Cremone sam malo pogubio živce nakon povratka kući, naime ulili smo ukupno 40 Eura goriva ali su Talijani poslali rezervaciju na 101 Euro, naravno moji iz banke su odmah zaračunali puni iznos. Srećom čuvao sam sve račune od goriva te sam uspio brzo povratiti 61 Euro na bankovni račun.)

Jezdimo dalje, i dalje poljoprivredna imanja ali je brdašaca malo više, nema previše stajanja, stražnjice su se već privikle na dugotrajne vožnje. 40-tak kilometara prije Verone je  zamirisala kiša, ispod nekog nadvožnjaka navlačimo kišnjake, prvi puta na ovom putu, te uz jaki pljusak ulazimo u predgrađe Verone. Dolaskom do centra Verone kiša je sasvim prestala, parkiramo odmah pokraj arene te idemo na obilazak grada. Verona je prekrasna, centralni trg predivno urešen, tu je i Julijina kuća te poznati balkon, koštunjavi kosooki su u potpunosti okupirali rodnu kuću Julije Capuletti, mašu selfi štapovima, blicevi sijevaju na sve strane, stvarno su dosadni ti žuti mravi. Tu je i kip Julijin, svi dodiruju njene grudi za sreću, ne pada mi na pamet dodirivati hladnu leguru, ja bih ipak nešto nježnije i toplije mazio. Neka Koreanka je zauzela Julijin balkon dobrih 10 minuta, na svakoj slici je uvijek bila ona, da je barem čemu ne bi čovjek žalio ovako je pokvarila nekoliko desetaka slika. Napuštamo brzo Julijin dom oblijepljen porukama zaljubljenih, tisuće lokota vise na svakom mogućem mjestu. Ah ta ljubav!!!

Šetamo i dalje po prekrasnom centru, pregorene, anoreksične i preveć našminkane talijanke paradiraju centrom Verone, stvarno ni do koljena nisu šarmantnim Korzikankama. Naravno da su cijele odjevene u brandiranu odjeću, tu i tamo iskoči neka ljepotica slavenskih korijena te svojom pojavom debelo nadmaši za glavu niže talijanke.

Maznemo jedan sendvič i espresso, idemo dalje, nećemo u Veroni noćiti, magnetizam našeg doma nas tjera da mu budemo bliže.

Opet bez kišnjaka ali ne zadugo vozimo prema Padovi. Stižemo dosta brzo u Padovu, meni poznatu po Sv. Anti i po medicinskom fakultetu na kojem je studirao dr. Luigi iz serije Malo Misto. Dosta dugo smo bili u potrazi za hotelom, cijelo vrijeme nas usmjerava navigacija na hotele u predgrađu gdje je padovski Sajam i gdje su smješteni u neboderima svjetski poznati lanci. Ne želimo tamo noćiti, gasim navigaciju, te vozimo do centra, do crkve sv. Ante te se vrtimo kružeći u širokom luku ulicama oko nje tražeći hotel. Nakon dugo vremena, i noć je već počela padati, u Via Ospedale pronalazimo hotel Imperial, tri zvjezdice, ima i garažu u stotinjak metara udaljenoj ulici te uzimamo najskuplju sobu na ovom putu, 79 Eura s doručkom, siguran smještaj za kenju i drlo je gratis.

Raspremamo se na brzinu, uz savjet recepcionera gdje jesti, krećemo put grada. Hotel je smješten odmah pored bolnica i sveučilišnog medicinskog kampusa, skoro cijeli kvart pripada Medicinskom fakultetu i pripadajućim sveučilišnim bolnicama.
Arhitektura centra Padove je različita od svega viđenog do sada u Italiji, bezbroj lukova, pločnici su natkriveni balkonima, iako kišica sipi nismo pokisnuli jer hodamo ispod volata. Brzo nalazimo preporučenu pizzeriu Pago Pago ali je dupkom puna, stroga gazdarica za kasom nam kaže da će nam za pola sata riješiti stol. Šetamo do crkve sv . Ante Padovanskog, par fotkica, kiša je pojačala svoj ritam te se vraćamo malo prije predviđenih pola sata u pizzeriu.
Dok čekamo stol čavrljamo malo sa pizzajolima ( kako bi Jozi prenijeli njihove tajne) a malo sa gazdaricom, njen otac se rodio u Rijeci ali je nakon 2. svjetskog rata preselio u Padovu. Napokon se oslobađa stolić za nas, naručujemo pivu Nastro Azzuro i dvije pizze od svega i svačega po izboru pizzajola ( talijanske pizze su dosta ukusne, za mene su svaki put bile prepečene ali uvijek stave malo namirnica na njih, više volim kad se ne škrtari na siru, šunki, gljivama pogotovo i ostalim glupostima). Pive su brzo kliznule niz žedna grla, još po dvije pive, vitrina sa kolačima me mami, cijelo vrijeme zurim u nju ko u Ciscove ljepotice, uzeti ćemo desert, od prevelike ponude teško se odlučiti za samo dva kolača. Ma dajte nam tri kolača pa ćemo podijeliti, sva tri odlična, stvarno ti Talijani imaju dobru hranu i vole lijepo jesti. Na kraju naravno jedan espresso, moram držati do njihovih običaja.
Cijene pizza su od 9-13 Eura, pola litre pive 5 Eura te su nam čak naplatili couvert 2,5 Eura po glavi, kakvi drski prevaranti ti Talijani, nisam još nikad vidio ni doživio da postavljanje stola naplate u pizzeriji?!?   :misli:

Laganim korakom ispod svodova, bježeći od kiše, krećemo u potragu za našim hotelom. Brzo ga pronalazimo i spavanjac.



https://www.google.hr/maps/dir/Alessandria,+Italija/Tortona,+Aleksandrija,+Italija/Badia+Pavese,+PV,+Italija/Mantova,+MN,+Italija/Verona,+Italija/Vicenza,+Italija/Padova,+Italija/@45.1780022,9.173401,8z/data=!3m1!4b1!4m47!4m46!1m5!1m1!1s0x4787708bd9cb4e0f:0x305e67d473c7dc0!2m2!1d8.7046627!2d44.8175587!1m5!1m1!1s0x47876a34a312ad27:0x4b0d6d65708c7f40!2m2!1d8.8633326!2d44.8952122!1m5!1m1!1s0x4780d139abfc9033:0x209b130e0b2d8a11!2m2!1d9.4688687!2d45.1217468!1m5!1m1!1s0x4781d40f82e52ed9:0xc1c7fd07590e7b85!2m2!1d10.7913751!2d45.1564168!1m5!1m1!1s0x477f5f68699be0e3:0x53f85a636882595b!2m2!1d10.9916215!2d45.4383842!1m5!1m1!1s0x477f317de4d2516f:0x6a8ec0930b8440bc!2m2!1d11.5354214!2d45.5454787!1m5!1m1!1s0x477eda5841ab30cf:0xc18236edaa1a2e2c!2m2!1d11.8767611!2d45.4064349!2m2!2b1!3b1!3e0























































Lavandić

9. dan 09.04.2016.          248 km

Kiša je rominjala cijelu noć, nešto malo iza 7 smo već na nogama, brzi doručak i kava.

Odmah navlačimo kišna odijela jer i dalje ne prestaje kiša, uhhh kako ne volim kada moram započeti dan u kišnom odijelu, najomraženija stvar, nije problem ako moram stati nakon minutu vožnje ga navuči ali odmah me strašno nervira.
Danas ćemo malo do Venecije te dalje lagano do Buja u Istri ali prije izlaska iz grada tražimo BMW servis, sinoć mi je izgorjela žarulja od kratkog svjetla, drlo je na displeju napisalo na njemačkom upozorenje "lampf!!", nema šale sa bavarcom. Brzo pronalazimo ogroman Bmw centar, brza izmjena žarulje, 14 Eura me to zapalo, i putovanje bez plana se nastavlja.

Lokalnim cestama uz male kanale ušća rijeke Po milimo ka Veneciji, kiša i dalje ne jenjava, štoviše pojačava sve više. Kako se približavamo Veneciji promet je sve jači ali i kiša isto tako, u kolotrazima leže milioni kapljica dosadne kiše, Luci ima problem sa pinlockom,  vizir mu je stalno zamagljen a ne možemo brže voziti kako bi se odmaglio i barem malo otresao kišne kapi sa nas. Bez puno razmišljanja ostavljamo Veneciju za neki drugi put, probijamo se kroz gust promet, nervozni Talijani u svojim malim autićima se naguravaju s nama, upadaju između nas, ne žele nas propustiti da se provučemo između njih, uz dosadnu kišu nas još više razdražuju.
Napokon se nekako izvlačimo iz venecijanske vreve te nastavljamo lokalnom cestom prema istoku, kiša i dalje neumorno pada, ostavljamo za sobom gradiće Portogruaro, Latisana i drugi. Nikada do sada nisam prolazio ovim krajem, uvijek sam išao talijanskom autostradom koja je dosta sjevernije, međutim iz aviona sam uvijek promatrao ovaj najsjeverni dio obale Jadranskog mora i nekako sam imao skroz pogrešan dojam, sve mi je nekako mirisalo na močvarno područje, ali sam se grdno prevario, vode je bilo u izobilju što zbog kiše što zbog brojnih vodenih kanala ali je krajolik bio veoma uređen, čist, kuće su bile sve s urednim fasadama, vozni park nije loš.

Na nekom rotoru smo odabrali pogrešan izlaz te nas je finac vratio na pravi put ali preko par kilometara makadama, kiša je i dalje rominjala ali smanjenim tempom. Brzo smo stigli do točke gdje počinje istočna obala Jadranskog mora, i po krajoliku se to dalo primjetiti, kamenjar je tu, strmije obale prevladavaju, u daljini se Trst nazire. Zaustavljamo se na jednom ugibalištu nedaleko od dvorca Miramare, predivan pogled na trščanski zaljev, s ovoga mjesta starta najpoznatija regata krstaša na Jadranu, Barcolana.
Nakon nekoliko fotografija i jedne cigarete nastavljamo prema Trstu, proći pored Trsta a ne popiti kavu u njemu je veliki grijeh. Nama Dalmatincima je u doba Ex Jugoslavije Trst bio prozor u svijet i obavezna destinacija za šoping. Radimo manji krug po centru Trsta te parkiramo u blizini nekadašnje Meke svih švercera jeftinim krpicama iz Italije, trg Ponte Rosso.
Nakon dugo vremena progovaramo sa nekim na našem jeziku, konobar Bosanac nas poslužuje, dvije lagane tjestenine, čaša crnog vina i pivo, čak je i kiša za to vrijeme privremeno obustavila svoje padanje.
S početkom kiše krećemo dalje, po prvi puta nakon 9 dana srećemo automobil hrvatskih registarskih pločica, osim prijateljice iz Nice ni jednom nismo sreli nikoga iz Hr niti vidjeli neko vozilo sa našim registracijskim pločicama, kratko zaustavljanje u Moto Charlie pored trščanskog stadiona te se povratak nastavlja.
Uz kišu lagano jezdimo pored nepregledne hrpe novih Škodinih automobila u koparskoj luci i eto nas brzo na slovensko-hrvatskoj granici, slovenski granični policajac po njihovom starom dobrom običaju nešto zanovijeta ali ga se brzo otresemo, još par kilometara nas dijeli od našeg današnjeg prenočišta, meni najlijepšeg dijela Istre, Buje.

Smještamo se u apartman koji nam je rezervirao moj prijatelj Simon, vlasnik pivnice i pivare San Servolo, skidamo sa sebe mokra kišna odijela i ustajalu vlažnu moto opremu, lagana šetnja po centru Buja, nakon nekog vremena Simon dolazi po nas i idemo u San Servolo pivnicu.

Dugi niz godina se poznajemo, svake godine po nekoliko puta svrati do Splita gdje je moj gost, red je da uzvrati koji puta i on.

Degustacija svih vrsta San Servolo piva, IPA I APA najnovije pive iz njegove varionice, ipak nastavljam sa točenim crvenim San Servolo pivom, meni osobno najdraže, Luciju je interesantnije svijetlo točeno.
Istarske bakanalije idu dalje nesmiljenim tempom, tatar biftek kojeg je konobar ispred nas spravio za predjelo, pljukanci sa divljim šparogama i istarskim pršutom te svježi vrganji na žaru kao toplo predjelo.
Bezobrazno prejedanje se nastavlja u vidu bifteka sa tartufima, specijalno mariniranih pečenih svinjskih rebaraca i ćevapćića (uvijek me davi s tim ćevapima, kao moram ama baš svaki put probati!!) uz obilje pečenog povrća sve skladno nabacano na ogromnu platu.
Naravno sve to obilno podlijevamo sa točenim pivom, ne trebam više ni davati nikome preporuke za San Servolo pivnicu, sve je bilo odlično i tko želi odmak od stvarno dobre istarske gastronomske ponude  neka je bez razmišljanja posjeti.
Večeru privodimo kraju s nekoliko kolača, sada ipak nisam uzeo espresso jer nismo više u Italiji.
Ogromnih stomaka negdje debelo iza pola noći odlazimo na počinak.

Sutra je zadnji dan našeg putovanja bez plana ali za sutra ipak znamo plan!





https://www.google.hr/maps/dir/Padova,+Italija/Mestre,+Venecija,+Italija/San+Don%C3%A0+di+Piave,+Venecija,+Italija/Portogruaro,+Venecija,+Italija/Cervignano+del+Friuli,+Udine,+Italija/Monfalcone,+Gorica,+Italija/Trieste,+Trst,+Italija/Buje/@45.6178617,12.3205974,9z/data=!4m58!4m57!1m5!1m1!1s0x477eda5841ab30cf:0xc18236edaa1a2e2c!2m2!1d11.8767611!2d45.4064349!1m5!1m1!1s0x477eb43edcab783b:0x30ffd3403e40cf42!2m2!1d12.2463181!2d45.4934881!1m5!1m1!1s0x477957036a482b97:0x4303da8ef499bd36!2m2!1d12.5660992!2d45.630335!1m5!1m1!1s0x477be770b8f6bd29:0x57ba725b9f52b684!2m2!1d12.8373992!2d45.7805759!1m5!1m1!1s0x477ba4bb5b15824d:0x68928f198035b80f!2m2!1d13.3333809!2d45.8216174!1m5!1m1!1s0x477b09e61f9ad2d3:0x6dcc37839a179b41!2m2!1d13.5331727!2d45.8050468!1m10!1m1!1s0x477b6b06e4edf533:0x666a2484d4dd2b50!2m2!1d13.7768182!2d45.6495264!3m4!1m2!1d13.7176753!2d45.5160593!3s0x477b6638ac6efc6d:0x3ae9da407363c41e!1m5!1m1!1s0x477b61a9ab9fe951:0x400ad50862bd2a0!2m2!1d13.6589423!2d45.4082114!2m2!2b1!3b1!3e0



























Lavandić

10. dan   10.04.2016.      462 km

Zadnji dan ovog prelijepog putovanja je svanuo. Kiša je odavno prestala, sunce nam se opet osmjehnulo.  :sunce:
Nakon kratkog jutarnjeg razbuđivanja uz kavu, pecivo i pokoju cigaretu, još uvijek naduvenih trbuha od sinoćnjeg prejedanja, lagano krećemo kroz brežuljkastu istarsku unutrašnjost ka domu svome.
Prolazimo preko Motovuna, iako smo u Hrvatskoj teško se rješavamo talijanskih navada i opet motorom se uspinjemo do vrha gradića, kratak predah i nastavljamo ka Buzetu, cesta odlična, prometa malo i ništa, držimo zavidan tempo, drlo voli duge zavoje kojih ima na pretek. Brzo stižemo do Učke, nemamo vremena za Plominku ili odlične ceste na Učkoj.
Vozimo kroz Učku prema Kastvu, dan prije službenog otvorenja Payser će nam pokazati svoju trgovinu moto opremom. Usput sam kontaktirao i Vegu iz riječke V-strom podružnice te je i on prihajao sa svojim rođakom Zoranom, obojica sa novim kenjama.
Payser je sve jako dobro posložio, pomalo mu zavidim na tome, nema ništa boljega od toga kad spojiš posao i hobby.
Nakon kave na predivnom kastavskom vidikovcu Vego nas izvodi iz Rijeke, nešto malo nakon visećeg vijadukta nas pozdravlja i ostavlja same da uživamo u vožnji predivnim cestama koje vode ka našim kućama, šlag smo ostavili za kraj, dionici Rijeka-Maslinica se uvijek obradujem ko srednjoškolka najnovijem Iphone mobitelu.

Ali našu sreću je ipak opet malo pokvario Eol, malo prije Senja je počela puhati bura, morali smo malo opreznije i sporije voziti jer bi nas skoro uvijek na ulasku u zavoj nastojala odgurnuti u kamenjar pored ceste. Ipak na nekoliko dionica bura je malo oslabila te kenju i drlo vozimo u žestokom ritmu. Kako je cesta cijelo vrijeme interesantna, puni adrenalina ganjamo motore podvelebitskim zavojitim cestama, tek nešto prije Starigrada uzimamo pauzu i lagani ručak.
Nastavljamo dalje ka domu svome, sunce nam već grije leđa, prolazimo stari ali ipak novi Maslenički most, nižemo pusta mjesta u Ravnim kotarima, u jednom trenu negdje u zaleđu Biograda zapadamo u ogromno stado ovaca (mislim da ih je bilo preko 400 komada!), iz stada nas ispraća lavež i režanje psa čuvara, opet nisam kameru imao upaljenu!!  :bonk: :bonk: :bonk:

Kod Biograda izlazimo na jadransku magistralu, dom je sve bliži!

Uskoro stižemo na raskršće prema Betini, pozdravljam svog odličnog suputnika i supatnika, zahvaljujem mu na druženju!
Luci ima još samo desetak kilometara do kuće a ja preko deset puta toliko.
Najteži dio ovog putovanja je preda mnom, nikako da se koncentriram na cestu, već deseti dan me nervira etiketa na gaćicama ( na slijedeće putovanje obavezno moram ponijeti male škare!!). Nekoliko dana prije putovanja sam se u švedskom dućanu odjeće i obuće opskrbio donjim rubljem, sve uredno oprao i izračunao da svaki dan imam novo donje rublje plus još dva komada rezerve.
Glupi šveđanin koji još uvijek vozi neki Volvo iz sedamdeset i neke, ili je to onaj što namještaj prodaje  :misli: :misli:, je dao napisati na etiketi gaćica skoro pa bibliju, mudante ko mudante, što će mi uputstvo za upotrebu, izluđivale su me cijelim putem, češkale mi predio stražnice točno između dvije polutke. Ozbiljno, mislim mu poslati pritužbu na to, danas se potrošači žale na sve i svašta pa što se ne bi i ja požalio na njegovu prokletu etiketu. Neka tusta babuskara iz Amerike je izvukla ozbiljne novce od McDonaldsa radi vruće kave, možda i ja mogu izvući koju švedsku krunu od švedskog ljubitelja Volvo oldtimera, ili je to ipak onaj što namještaj prodaje?!?
Vodice, Šibenik, Jadrtovac, Vrpolje i Boraju ostavljam iza sebe, niti miris janjetine što se vrti i peče pored ceste me ne može razbuditi, do ničeg mi nije, stražnjica je dobrano utrnuta, vozim čas stojeći na nogama, čas sjedeći, ništa mi ne paše. Još sam zatupio da moram napuniti rezervoar na istoj početnoj točci odakle sam krenuo punog rezervoara, prokleti žuti trokutić neprestano svjetli i upozorava da imam još jako malo goriva, stalno zurim koliko još kilometara mogu prijeći, hoću li izdržati do Splita. Uskoro izlazim na prijevoj ponad Planoga iznad Trogira, moj osunčani Split je jako blizu, prelijepi pogled me malo trgne iz letargije, ipak imam još dovoljno goriva do St.
Prohujam kroz svih sedam Kaštela i Solin, pjevušim sam sebi Gibonijevu pjesmu "Evo me doma" ili je to pjesma od Leut magnetika, skroz nebitno, dovlačim se do benzinske stanice na posljednjim parama benzina. Drhtavom rukom zapisujem posljednju količinu goriva koju sam ulio u moje drlo, moga vjernoga bijeloga konja koji nije ni zakašljao na ovome putu od umalo 3000 kilometara.

Napunio sam baterije do vrha, možda i prepunio, Korzika me oduševila u svakom pogledu, žao mi je samo što sam gubio vrijeme na Sardiniji pored njezine sjeverne sestre Korzike, kudikamo ljepša, lepršavija i zamamnija od talijanskog otoka poput korzikanskih djevojaka naspram talijanskih iskvarcanih kržljavica.
Vraćam se Korziko tebi u što skorije vrijeme ali zasigurno na malo duže druženje nego prvi puta.

Lucijanu još jednom hvala na druženju, kad si s nekim duže vrijeme na putu upoznaš ga u dubinu duše, prepoznaš sve njegove kvalitete kao što sam onomad upoznao odličnu Zg-Sk-IG ekipu na putešestvijama kroz Makedoniju, Grčku, Albaniju i CG.

Još jedan predivan žig u mojim sivim moždanim stanicama!!! 

___________________________________________________________________________________

REZIME PUTOVANJA:

UKUPNO PRIJEĐENI KILOMETRI: 2.971 km

UKUPNO POTROŠENO GORIVA: 160,58 Litara

TROŠAK GORIVA: 183,25 Eura i 299,20 Kuna

PROSJEČNA POTROŠNJA GORIVA: 5,40 Litara

POTROŠAK ULJA: 4 dcl

TROŠKOVI BRODSKOG PRIJEVOZA: 894,00 Kuna i 215,50 Eura ( 4 trajektne linije)

CESTARINE: 13,00 Eura Bordighera-Savona Vado i tunelarina za Učku

IZVANREDNI TROŠKOVI: Sijalica kratkog svjetla plus izmjena, 14 Eura

TROŠAK SMJEŠTAJA I PREHRANE: Puno više nego sve gore navedeno!!









https://www.google.hr/maps/dir/Buje/Motovun/Buzet/Kastav/Rijeka/Senj/Zemunik+Donji/Suko%C5%A1an/Vodice/Split/@43.7722932,15.3901567,9z/data=!4m75!4m74!1m5!1m1!1s0x477b61a9ab9fe951:0x400ad50862bd2a0!2m2!1d13.6589423!2d45.4082114!1m5!1m1!1s0x477ca718145c7a83:0x677595175247d560!2m2!1d13.8278605!2d45.3359506!1m5!1m1!1s0x477b5715af7643a3:0x556db77dd4a3df16!2m2!1d13.9651276!2d45.4075606!1m5!1m1!1s0x4764a60af9f92e03:0xebf4091255fc80a8!2m2!1d14.3504236!2d45.3715797!1m5!1m1!1s0x4764a12517aabe2d:0x373c6f383dcbb670!2m2!1d14.442176!2d45.3270631!1m15!1m1!1s0x47639984a6ae8e53:0xee12096298e326b4!2m2!1d14.9036052!2d44.9893604!3m4!1m2!1d14.9499485!2d44.6585436!3s0x4763b570be24c28d:0xa805820e26a521ec!3m4!1m2!1d15.2454538!2d44.3946906!3s0x47618832410cfd4f:0xbbc17cb608ef6575!1m5!1m1!1s0x4761ef4036ebc8bf:0x400ad50862bc940!2m2!1d15.3793184!2d44.1058067!1m5!1m1!1s0x4761e4da4caa70d9:0x1ca917ab3dc7b9b0!2m2!1d15.3150024!2d44.0470411!1m5!1m1!1s0x1334d7f04f8c14d1:0x4056da1c47c5aa54!2m2!1d15.7787599!2d43.7611122!1m5!1m1!1s0x13355dfc6bbcf517:0xa1798ff631b49f98!2m2!1d16.4401935!2d43.5081323!2m2!2b1!3b1!3e0