Andalucia _putevima Belog

[zare]

Ne ide mi pisanje i gotovo, već sam sto puta nešto napisao i obrisao.
Želim ovaj putopis posvetiti Belom jer on ga je isplanirao u detalje, a ostalo znate

Ožujak, točnije 8. Mart zvoni mi telefon, Eeee bok, ma ništa (muk par sekundi)
reci Beli
jesi u firmi, ja evo bio na terenu pa reko da navratim na jednu
može, može naći ćemo nešto
I tako mi sjeli i uz ,,jednu" o svemu i svačemu pa se naravno dotakli i planova za ovu godinu. 
I tad je u biti krenula ova priča.
Spomenem ja tako da sam ženu obećao odvesti u Barcelonu još prije pet godina, ali splet okolnosti koje su nam se izdešavale nikako to obećanje ispuniti pa planiram ove godine svakako.
Pa skim ćete ići pita Beli
Nemam pojma to su samo želje, vidjet ćemo što će biti. 
Jel bi vam smetali Lili i ja
Naravno da ne bi.......
I tako riječ po riječ i ode Beli svojim poslom, a ja nastavim gdje sam stao.
Ova slika je baš od tog dana nešto je Gogsa davio

[zare]

Nakon nekoliko dana zove Beli
Jesi splanirao put
Ma nisam Beli, gdje je to još
E ja sam napravio brutalnu skicu puta, samo nije do Barcelone nego Andalucia_mrak....jel vam to problem.
Ma kakav problem, svi znamo kako je kad ti isplaniraš putovanje – biti će nas svuda 
I tako svako malo Beli nešto istraži, predloži te pošalje skicu puta.
Da bi na kraju razradio do takvih detalja i poslao excel tablicu s mjestima puta i cestama kojima planiramo ići.
Beli ti si kralj, nemam što reći 
Morao sam ovo napisati, da jednostavno vidite tko i što je bio Beli (bar oni koji ga nisu znali).
I tako se to kuhalo po malo, preciziran termin, dogovoreni godišnji i ostale obveze prilagođene tom putu.
I onda šok, nevjerica, sranje.....Beli otišao voziti nekim drugim cestama, a nama ostavio ove  .
Bilo je tu u međuvremenu svakakvih razmišljanja, odustati, prodati....

[zare]

I tako kako se bližio dan polaska na put bili smo svjesni da moramo ići sami, ekipa koja je inače znala ići s nama, tj. mi s njima imala je drugi plan, dio nije mogao uopće na put.
Na kraju smo se otisnuli na ovo putovanje solo tj. Suzana, Zare i KTM. 
Malo mi je bilo onako čudno, znali smo mi već ići na put sami, to nije problem, al to je bilo sa Stromom, sad smo na KTM-u_ a KTM-a bije glas kakav ga bije... Istina idemo po urbanim predjelima gdje ima sto puta više servisa za KTM nego kod nas, al opet nešto me kopka.

[zare]

Dan 1. Petrinja – Nice, 998 km

Autoput, dosadno, naporno, vruće, talijanski autoputovi  krcati, nepregledne kolone kamiona, ali plan je jasan odvaliti što više km i u prva dva dana što više se približiti početku putovanja.
Ni za prvi dan nismo htjeli rezervirati spavanje, budemo vidjeli do kud ćemo moći doći i onda nešto rezervirati.
Kod biranja smještaja na cijelom putu osnovno pravilo nam je bilo naći nešto što ima svoju garažu i ako spavamo u gradu mora biti u centru da možemo pješice u natikačama obići grad. To je naravno povisilo malo cijenu smještaja, al uglavnom se isplatilo. Dodatno za parking smo plaćali od 5-12 eura, kako gdje ali smo mirno spavali.
I tako oko 19,30 stižemo pred hotel u centru Nice, gledam prijeđene km 998 prva misao mi je da napravim još dva pa u hotel, ali mudro odustajem od toga  . Raspremanje, tuširanje pa malo u grad da vidimo kako živi taj biser francuskog turizma. Stari dio grada je stvarno lijep, turista kao u priči, živi se 100 na sat, ponoć je, a ekipa igra odbojku, sjede na obali, birtije pune, grad koji nikad ne spava. Meni osobno nešto nije leglo kod tog grada, ne znam što al meni nije to to.
Oko 1h smo u sobi sutra nas čeka sličan dan.

[zare]

Dan 2.  Nice – Tarragona, 786 km

Ujutro rano buđenje, još uvijek smo umorni i pospani od prethodnog dana i malo spavanja, spuštamo se na doručak, trpamo u sebe koliko možemo jer i danas moramo puno ,,raditi"  .
Naravno jutro nam se razvuklo pa nismo uspjeli pobjeći iz grada prije gužve, dok smo se maknuli iz tog ludila već je sunce dobro upržilo, kad smo se dočepali autoputa opet smo gutali kilometre ko ludi  .
Dan je protekao u sistemu vozi, toči, odmori i tako do navečer_dosadno i naporno.
Prolazimo pokraj Barcelone koja nam je na prvu bila odredište, a za sad smo je izbacili iz svih planova jer ona nam je tu ,,pod nosom"  . 
Smještaj rezerviramo u turističkom mjestu Tarragoni cca 100 km južno od Barcelone.
Hotel je pun klinaca koji su na maturalcu, tako da smo mogli uživati u dječjim radostima, tomboli, muzici.... ali bar smo jeftino večerali i pivu popili.

[zare]

Dan 3. Terragona – Morella – Albaracin, 344 km

Danas se napokon rješavamo autoputa i krećemo u unutrašnjost Španjolske.
Na doručak dolazimo spremni za put,  klopamo, kavica i na put,  vozimo još malo po autopisti i odvajamo se na lokalne ceste prema Morelli, vrućina je velika i taman smo uljetili u toplinski val koji će nas pratiti cijelim putem s temperaturama preko 40 °C.
Cilj je grad koji je jako sličan našem Motovunu, prekrasan gradić na brežuljku, sa prekrasnim crkvama. Okolica grada je poznata i po nalazištima ostataka dinosaura, u samom gradu je i muzej dinosaura u koji mi ne ulazimo jer nije radio (to je valjda jedini muzej u koji nismo ušli).  Po gradu šećemo po najvećoj žegi, obilazimo ga na brzinu i pičimo dalje.
Ulazimo u predijele koji su rijetko naseljeni prekrasne prirode  , stali smo 100 puta radi slikanja, Suzana svako malo kaže ,,stani" ovo moramo slikati, skače s jedne strane ceste na drugu, slika sa svih strana.
Malo, malo me kudi zašto nisam kupio aparat da može slikati iz vožnje, stari nam se pokvario kojim je ona slikala i to su nam uglavnom bile najljepše slike.
S obzirom da su ceste fantastične, a prostori gdje nema žive duše, a ja sam željan vožnje i pun mi je kofer autocesta dajem si oduška i vozim jako neodgovorno, baš guštam ,,ko svinja u blatu" sve dok nisam naletio na znak koji kaže da se motoristi snimaju helikopterima i dronovima. To me je malo smirilo pa sam vozio malo manje neodgovorno.
Poslije sam takvih znakova vidio dosta, a na nekim krivinama je i pisao broj poginulih u zadnjih nekoliko godina. S obzirom kolika su to prostranstva drugačije i ne mogu kontrolirati promet.
Na prilazu Albaracinu,na jednom otvorenom prostoru hvata nas vjetar kakav još nisam doživio, nije kao naša Bura na mahove, nego konstantan vjetar, da sam kojim slučajem tu stao sigurno bi nas srušio i nemam pojma kako bi se digli i pobjegli od toga.
Dolazimo u Albaracin pred sam pljusak ali uspijevamo ući u jedan restoran gdje ćemo ručati, u restoranu rade simpa mladi veseli španjolci 20-tak godina, lik i ženskica, ne znaju zucnuti engleskog, a kako i ja loše baratam s engleskim (oni to nisu ni skužili ), to je bio šou mi smo plakali od smijeha. Suzana se nije uključivala bilo joj je loše pa je izašla na zrak. Na kraju smo i ručali, i rekli su mi da moram platiti parking jer se plaća i ispred njihovog restorana, a kontrole su stroge i našli smo hotel jer smo neplanski noćili u tom gradiću.
Ne znam kako je Beli iskopao ova dva bisera Morrela i Albaracin, oba gradića su vrijedna posjete.
Kome se da neka traži povijest gradova na internetu.

[zare]

.

[zare]

 

[zare]

.

[zorro]

Svak ima nekakav svoj način pisanja..sjetim se odmah Sepp-a ..al i ovaj tvoj jednostavni..rekli bi narodski način.. je isto tak zanimljiv pogotovo kad je potkrijepljen fotkama.
Sviđa mi se 

[zare]

Svak ima nekakav svoj način pisanja..sjetim se odmah Sepp-a ..al i ovaj tvoj jednostavni..rekli bi narodski način.. je isto tak zanimljiv pogotovo kad je potkrijepljen fotkama.
Sviđa mi se 

za napisati nešto treba imati dara, a ja, kud sam nepismen još sam i totalni antitalent za pisanje   
al osjećam potrebu da ovo podijelim s vama 

[zare]

Dan 4-5, Albaracin – Cuenca – Cordoba 670 km

Jutro, buđenje Suzana je resetirana, hotel ima samo doručak s poslugom u sobu i naravno loše, jako loše  -  bar za nas.
Današnji cilj je Cordoba i punooo km po lokalnim cestama, usput ćemo brzinski posjetiti gradić Cuenca.
Naravno vrućina udara nemilosrdno, opet se sprema nevera, ali predaje nema.
Dolaskom u Cordobu, smještaj u hotel pa večernji obilazak, dogovaramo da nam motor može ostati u garaži sutra do popodne tako da na miru i kao pravi turisti napravimo obilazak velike džamije Mezquita i maurske palače Alcazar i svih ostalih ljepota ovog grada u koji smo se zaljubili.
Cordoba je grad koji nam se jako svidio, u biti tu nam se svidio i mentalitet Španjolaca, njihova spontanost i opuštenost. Grad koji živi cijeli dan pogotovo navečer, njihovi restorančići su krcati domaćim ljudima, starim i mladim i klinci od 10 godina sjede i druže se do iza ponoći. Grad je nekako miran, a opet na svakom ćošku je nekakva fešta, valjda smo starija generacija pa nam se sviđa ta uljuljkanost.
Cijene u Cordobi su nas totalno iznenadile, pa one su iste kao npr. u Sisku.
Cijeli grad je muzej, pun je spomenika, zato i je pod UNESCO-vom zaštitom,  na svakom uglu je vidljiva arapska tj. maurska kultura. Naravno kulturni narodi ne ruše tuđu kulturu, nego je nadograde, daju neki svoj pečat i sačuvaju za sve iduće naraštaje, nisu oni kao mi ovdje.-----
Zapanjujuće, ne znam dali je to prava riječ, slike bi trebale više toga pokazati i reći, ali ne znam čime trebao slikati tu ljepotu i veličinu da stane u kadar.
Ljepota koju treba vidjeti.
Prilikom kupovine karata za ulaz u džamiju srećemo dvoje Riječana, studenti prava došli na razmjenu studenata, ,,zakon" i oni su očarani gradom.
Popodne pičimo za Sevillu samo 146 km, mislim da tad bila najveća temperatura koju smo vidjeli 44°C, zrak kao kad fen puše užas, a vjetar konstantno puše i isušuje sve živo.
U biti Španjolska, tj. Andaluzija je jako surova zemlja.

[zare]

Cordoba

[gogs]

Ova slika je baš od tog dana nešto je Gogsa davio

Bravo Zare, guštam čitajući kao da sam i ja bio. Čekamo dalje..... 


BTW, ja bi još ona dva km napravio pa makar crko    ...ali ti si kapitalac pa će biti prilika 

[zare]

Cordoba